Prijetnje kapetana u Rapatnici

Savo Gašić je ispričao da je 1992. godine živio u selu Brezje (općina Lopare), te da su njegava dvojica braće bili članovi Kriznog štaba u selu. On je naveo da su mještani bili naoružani od Jugoslavenske narodne armije (JNA), ali da ne zna da li je neko upotrijebio oružje kada je selo napadnuto 19. juna iste godine.

“Odluka Kriznog štaba je bila da se prebacimo u šumu i idemo prema selima Sitari i Jesenice. Nas oko 50 ili 60, Gušići, Mihajlovići, Đukići. (…) Najmlađa je bila curica od dvije godine”, kazao je svjedok i dodao da je tada zakopao svoje oružje u šumi, prije nego su zarobljeni u mjestu Stublić.

On je dodao da su vojnici u laganim ljetnim uniformama zavezali za drvo njegovog punca Stokana Markovića.

“Onda smo odvedeni u selo Straža, a Stokan i još dvojica su tu ostali zavezani. Mi smo dobili večeru i prespavali na nekim spužvama, dok su žene i djeca odvedeni po kućama da se ugriju, osim mog šure, koji je imao petnaest godina”, naveo je Gašić.

Gašić se prisjetio da je narednog dana s ostalim mještanima prebačen u veliki objekat sa binom u Rapatnici. 

“Sala je bila velika, a mala sijalica nije pružala dovoljno svjetlosti. Spavali smo na betonskoj bini. (…) Imali smo vode u kanisterima ili kantama. Što se tiče jela, bili smo dvojica na jednu porciju”, prisjetio se svjedok.

U sali je, prema riječima svjedoka, bilo oko 35 mještana sela Brezje, te dvojica zatvorenika iz sela Bijela. Jedne prilike je na ulaz sale došao kapetan po imenu Ekrem Ibrašević ili Ibračević, kako je rekao svjedok, koji je zaprijetio zatvorenicima.

Odbrana prvooptuženog Ekrema Ibračevića je konstatovala da u ranijim izjavama ovaj svjedok nije spominjao ime i prezime kapetana, na što je svjedok kazao da su mu to rekli drugi zatvorenici nakon ispitivanja u Centru javne bezbjednosti (CJB) Bijeljina 3. februara ove godine.

Ibračeviću se sudi zajedno sa Farukom Smajlovićem i Sejdalijom Ćovićem za zločine počinjene nad srpskim civilima u Mjesnoj zajednici Rapatnica i prostorijama fudbalskog kluba “Rapatnica” 1992. godine. Prema optužnici, zatvorenici su premlaćivani, mučeni i zlostavljani, dok je Ibračević, vršeći nadzor nad zatočeničkim objektima, odobravao takvo postupanje. Ćoviću je na teret stavljeno da je ulazio u Mjesnu zajednicu i tukao civile, dok je Smajlović optužen što nije spriječio ulazak drugih osoba.

Ibračević je, kako tvrdi Tužilaštvo, bio načelnik vojne bezbjednosti Općinskog štaba Teritorijalne odbrane (TO) Srebrenik, Smajlović komandir voda Vojne policije Općinskog štaba TO-a, a Ćović pripadnik Vojne policije.

Gašić je posvjedočio da su na ispitivanje na spratu, kod isljednika Ilije Lemešića, odvedeni njegova braća i otac, te dvojica ljudi iz sela Bijela, kao i on sam. Istakao je da je u 90 od 100 slučajeva izvjesni Muće bio taj koji je vodio ljude i vraćao.

“Čuli bismo škripu, pomjeranje namještaja, jauk. (…) Muće je vratio mog oca kroz 20 minuta. Otac mi je rekao da ga je tukao izvjesni Sejdo ili Senad, Mućetov brat, koji je imao crne rukavice sa nitnama”, ispričao je Gašić.

Prema iskazu svjedoka, njegov brat Simo dobio je udarac kundakom u glavu, dok njega niko nije dirao u objektu u Rapatnici, gdje je proveo oko sedmicu dana, nakon čega je sa ostalima prebačen hladnjačom u Centralni zatvor Tuzla. U hladnjači je tom prilikom, kako je naveo, vidio unakaženog i premlaćenog Stokana Markovića, za koga je svjedok ranije saznao da je vršio pregovore u ime Srpske demokratske stranke (SDS). 

Suđenje se, prema rasporedu, nastavlja 16. decembra.