This post is also available in: English
Zehra Džafo kazala je da je njen brat Mušan Džafo 1992. bio zaposlen u fabrici namještaja “Varda” u Višegradu i da je povremeno išao na posao.
“Čula sam da je izveden i odveden na Drinu. Tu su ih ubili”, rekla je Džafo, dodavši da je tijelo brata identifikovala 2010. godine.
Azra Osmanović opisala je kako se u proljeće 1992. počela komplikovati bezbjednosna situacija.
“Počele su barikade, presretanja. Ljudi su počeli da nestaju, ali mislila sam da su nešto krivi. Nisam ni posumnjala da se meni i mojima nešto može desiti”, rekla je Osmanović.
Njen suprug Hamed, koji je također radio u “Vardi”, kako je navela, nestao je tog proljeća, a njegovo tijelo je pronađeno nakon osam godina.
“Čula sam da su neki odvedeni iz ‘Varde’, ali ne znam je li moj muž bio među njima”, rekla je ona.
Osmanović je čula i smatra da su za ova ubistva odgovorni Milan Lukić i “njegovi”.
“Milan je bio strah i trepet u Višegradu, samo kad se vidi da prođe passat boje trule višnje koji je on vozio. Ne znam odakle im tolika mržnja”, kazala je Osmanović i dodala da se pričalo da je i optuženi Krsmanović bio u Lukićevoj grupi.
Milan Lukić je, kao vođa paravojne jedinice “Beli orlovi”, prvostepenom presudom Haškog tribunala osuđen na doživotnu robiju.
Krsmanoviću je na teret stavljeno da je, kao pripadnik Druge podrinjske lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u ubistvima, silovanjima i prisilnim nestancima bošnjačkog stanovništva u Višegradu.
U optužnici se navodi da je 7. juna 1992. pomogao u ubistvu šest ljudi, koji su odvedeni iz fabrike “Varda” i ubijeni na Drini.
Svjedokinje nisu vidjele, niti imaju saznanja, o učešću optuženog u ovom događaju, ali žele da odgovorni budu procesuirani, kao i da one dobiju naknadu.
“Meni niko ne može nadoknaditi moj život koji je stao u 44. godini života. Sve sam ostavila, bila sam gladna. U mojoj familiji je ubijeno više od 100 ljudi, nisam izgubila samo muža”, kazala je Osmanović.
Suđenje će biti nastavljeno u petak, 23. marta.
