Zataškana masovna grobnica u Srebrenici

I dok se, šesnaest godina kasnije, bivši holandski vojnici i preživjeli iz Srebrenice, kao i njihovi bližnji, prisjećaju tih događaja i traže odgovore, tačna lokacija navodne grobnice i dalje ostaje nepoznata.

“Bolničarka je rekla da je mrtvorođenče. Pupčana vrpca joj je bila omotana oko vrata i ugušila je,” prisjeća se Hava Muhić, bosanska muslimanka koja je rodila mrtvorođenu djevojčicu tokom pada srebreničke enklave u ruke srpskih snaga.

“Bila sam neutješna,” kaže šesnaest godina kasnije, “ali i tako slaba da je nisam mogla ni oplakivati. Pala sam u nesvijest,” objašnjava ona. Dva holandska vojnika odnijela su majušno tijelo u kartonskoj kutiji.
“Odnijeli su bebu sa sobom, i rekli su da će je sahraniti. Nisam imala priliku ni da je vidim,” kaže Muhićeva, koja je te 1995. imala 24 godine.

Bio je 11. juli 1995., kada su snage bosanskih Srba, predvođene generalom Ratkom Mladićem, osvojile UN-ovu ‘zaštićenu zonu’ Srebrenice u istočnoj Bosni. Muslimanske su žene razdvojene od muškaraca, a potom je, prema procjenama, 8.100 bosanskih muslimana – muškaraca i dječaka, odvedeno do obližnjih mjesta i pogubljeno.

Kako bi spriječile otkrivanje tih ubistava, koja su prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde okarakterisana kao genocid, snage bosanskih Srba su potom ekshumirale tijela iz primarnih masovnih grobnica, gdje su prethodno bila sahranjena, koristeći tešku mašineriju za iskopavanje koja je mnoga tijela razbila u komade, i ponovo sahranile te dijelove ljudskih ostataka u više desetina takozvanih ‘sekundarnih’ masovnih grobnica širom Podrinja u oblasti istočne Bosne.

Danas bivši holandski mirovnjaci, koji su bili odgovorni da štite srebreničku enklavu, tvrde da su neka tijela, uključujući i tijela najmanje dvije bebe, sahranjena unutar UN-ove baze u Potočarima, pored Srebrenice.
Nekadašnji holandski mirovnjak Dave Maat iz mjesta Goes u Holandiji, danas 35-godišnji student prava, kaže da beba Have Muhić nije bila i jedina koja je sahranjena u bazi u Potočarima.

Zbog post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP), kao posljedice njegove službe u Bosni, Maat je u junu 2009. godine podnio holandskoj Vladi zahtjev za naknadu štete, putem procedure u okviru WOB-a, ili Wet Openbaar Bestuur, odnosno zakona o pristupu vladinim informacijama. Predati su mu izvještaji oficira te činjenične informacije, u kojima osam anonimnih vojnika tvrdi da su između pet i devet odraslih osoba i najmanje jedna beba sahranjeni u masovnoj grobnici u vojnoj bazi u Potočarima.

Masovna grobnica je navodno označena crvenom i bijelom trakom, te drvenim znakom na kome su crnim flomasterom ispisana imena umrlih. Uprkos pomenutom znaku, imena umrlih se ne pominju nigdje u dokumentima. Jedno tijelo je identifikovano kao 70-godišnja Behara Delilović.

Troje drugih tijela navodno pripadaju dvojici muškaraca starosti 70 i 75 godina i 20-godišnjoj ženskoj osobi, a tu je i muška beba rođena i umrla 13. jula 1995. Naveden je i jedan bolni detalj iz izvještaja oficira: u momentu kada se širom Srebrenice dešavaju masovna ubistva, jedan holandski oficir prijavio je gubitak 300 njemačkih maraka.

Međutim, ovi su dokumenti predati Maatu tek nakon što je odbijen barem jedan od nekoliko njegovih zahtjeva po zakonu o pristupu vladinim informacijana.

“Ako se nekad posumnja da su negdje zakopani učesnici drugog svjetskog rata, uložiće se maksimalan trud i poduzeti iscrpna istraga kako bi bili pronađeni,” napominje on. “Ali, sad kad pričamo o nekim pokopanim Bosancima, dešava se suprotno. Ništa.”

Maat je imao samo devetnaest godina kada se pridružio ostalim holandskim mirovnjacima UN-a, njih nešto više od 600, u Srebrenici početkom 1995. godine.

“Otišli smo u Bosnu pomagati ljudima,” prisjeća se on.

“Ne da se borimo. Sviđala mi se ta ideja. Ali, sjedili smo na Titaniku skupa s tim ljudima. Nismo mogli uraditi ništa drugo nego premještati namještaj s jednog kraja na drugi.”

Holandski vojnik Joeri Eggink iz Steenwijka, koji je tad imao 22 godine, stigao je u Bosnu u dobrom raspoloženju. Sve dok ga, tokom svoje prve sedmice u sniježnoj, izgladnjeloj srebreničkoj enklavi, nije pogodio metak. Trebalo mu je manje od dvije sedmice da dođe do zaključka da će se pružanje pomoći stanovnicima enklave pokazati kao težak zadatak.

Dvadeset-četvorogodišnji Adje Anakotta iz Hoogeveena sanjao je da se pridruži holandskoj vazduhoplovnoj brigadi, ali je umjesto toga poslan u Bosnu kao sanitarac. Njegov otac, ponosni veteran nekadašnje Kraljevske holandske indonezijske armije, bio je zabrinut za njega.

“Plašilo ga je to što si, kao vojnik UN-a, bio poslan u humanitarnu misiju, tačno između dviju suprotstavljenih strana. Shvatio je da nećemo moći puno uraditi ukoliko izbije sukob. Ispostavilo se da je moj otac bio u pravu.”

U aprilu 1993., rat je već trajao godinu dana, a Rezolucija 819 Vijeća sigurnosti UN-a zahtijevala je da se Srebrenica i njena okolina tretiraju kao područje sigurno od napada i neprijateljstava “svih strana.”

Do početka 1995. u gradu se zbilo nekih 50.000 interno raseljenih bosanskih muslimana, koji su imali malo ili nimalo hrane, loš i oskudan smještaj, kao i operativno slab holandski bataljon UNPROFOR-a pod komandom potpukovnika Toma Karremansa da ih zaštiti. Iskustva holandskih vojnika poput Anakotte, Egginka i Maata tipična su za pripadnike premalo naoružane jedinice, uhvaćene između sve agresivnije taktike bosanskih Srba u okolini enklave i sve očajnijih manevara stanovnika Srebrenice s ciljem da ih spriječe da odu.

Do početka marta 1995. Srbi su pokušali istjerati Holanđane, i puštati samo jedan po jedan kamion sa hranom da prođe do grada. Prema Egginku, bosanski muslimani su počeli uznemiravati Holanđane.
“Pokušavali su sve da isprovociraju Srbe, kako bismo mi morali intervenirati. Kao što je rekao Karremans: ‘Nema dobrih i loših momaka’. Jedni nisu bili ništa gori od drugih.”

Odnosi su se brzo pogoršavali. Da im ne bi dosađivala djeca koja su prosjačila od njih, holandski su vojnici napravili majice sa natpisom “nema bonbon”. A na zidovima baze kredom su ispisali grafite: “Nema zuba? Ima brkove? Smrdi kao govno? Bosanska djevojka!”

Anakotta se prisjeća kako su u blizini ulaza u njihovu bazu holandski vojnici iz neobjašnjivog razloga popljuvali mladića, koji je na rukama kući nosio mrtvog oca. On je lično jednog dana bio na straži u neposrednoj blizini deponije smeća holandskih vojnika.

Četvero djece je došlo i počelo kopati po smeću. Bilo im je zabranjeno biti na UN-ovoj teritoriji, a pored toga djeca su bila na mjestu gdje su mogli vidjeti srpski strijelci. Anakotta je nekoliko puta upozorio djecu. Nisu ga poslušali. Odjednom je Anakottin narednik došao do njih, izvukao 9-milimetarski pištolj Glock, povukao oroz i uperio ga u djecu.

“Počeo je jako glasno urlati, mašući okolo tim pištoljem. Djeca su bila u potpunoj panici,” kaže Anakotta. “Posebno ta mala djevojčica sa plavim uvojcima, još uvijek pamtim izraz njezinog lica.”

“Viknuo sam: ‘Naredniče, šta to radite? Ne možemo to raditi!’ — ‘Začepi, znam šta radim!’ — Nastavio je psovati. Djeca su pobjegla plačući. Kasnije sam primijetio da je u stvari prijetio toj djeci mojim pištoljem.”

Hava Muhić je imala 21 godinu kad je izbio rat 1992. Živjela je u blizini Srebrenice sa dvogodišnjim sinom Aldinom i mužem Hajrudinom, koji se bavio izradom namještaja. Kako se nasilje pojačavalo, porodica je izbjegla u okolne šume. Tu su živjeli otprilike šest mjeseci u privremenim zaklonima. Ali, kad je postalo previše hladno, vratili su se u Srebrenicu, gdje su se životni uslovi naglo pogoršavali, jer nije bilo dovoljno hrane, vode i struje.

“Naravno da to nismo planirali, ali zatrudnila sam krajem 1994,” kaže Muhićeva. “Pretpostavljali smo da će se rat ubrzo završiti. A i štitile su nas UN-ove trupe, zar ne? Tako smo barem mislili. Nije bilo hrane, povrća, voća, vitamina, ni lijekova. Ničega što mi je bilo potrebno tokom trudnoće. Ako mi se posreći, jela sam jednom dnevno, i to neku vrstu kaše od žita. Bila je to u stvari hrana za stoku.”

Oni nisu znali da je Srebrenica bila u potpunom okruženju i da je general Ratko Mladić jasno rekao da enklava treba pasti. U pet sati ujutro 10. jula 1995. Davea Maata je probudio jedan od njegovih kolega.
“Sve je otišlo dovraga! Srbi ispaljuju protivavionske projektile!”

Artiljerac Joeri Eggink sjedio je u oklopnom vozilu u Srebrenici, sa samo još nekoliko desetina ljudi raspoređenih u šest oklopnih vozila, od kojih se očekivalo da zadrže hiljade uznapredovalih Srba.
“Samoubistvo,” prisjetio se on, dodajući kako su se tu iznenada okupili muslimani prijeteći da će otvoriti vatru na Holanđane ukoliko se povuku. Muhićeva, koja je bila u visokom stupnju trudnoće, takođe je stajala na trgu.

“Nismo mogli ostati u Srebrenici, zbog napredovanja Srba. Ljudi su bili u panici, a ja sam se mogla početi porađati svaki čas.”

Oko 2 sata iza ponoći Muhićeva je dobila trudove. Masa ljudi je krenula prema bazi holandskog bataljona u Potočarima u blizini Srebrenice, nadajući se da će dobiti zaštitu. Muhićeva i njen suprug bili su među njima. To će biti zadnji put da ga je vidjela.

“Još uvijek se dobro sjećam: jabuke u voćnjaku bile su još zelene i kisele, ali nismo imali ništa drugo za jesti. Moj muž je ubrao nekoliko i dao mi ih.

‘Čuvaj se i čuvaj dijete,’ rekao mi je. “Nisam znala da su to bile posljednje riječi koje ću ikad čuti od njega.”

Njen muž, skupa sa dvojicom braće i svojim ocem, pokušao je izbjeći srpske blokade putujući kroz šumu, ali uzalud. Godinama poslije, organizacija koja u Bosni otkriva i identificira nestale osobe analizom DNK pronašla je dio njegovog skeleta. Ostaci njegovog oca i jednog brata su pronađeni, identificirani i pokopani; ostaci drugog brata i njenog muža još uvijek nisu pronađeni.

U jutarnjim satima 11. jula Eggink je vidio hiljade srpskih pješadinaca kako silaze sa planina. “Izgledalo je kao plimni val,” kaže on. Te je noći otišao na ispomoć u holandsku bazu postavljenu u krugu bivše fabrike akumulatora u Potočarima, pet kilometara od Srebrenice. Situacija je bila očajna. Jedna ga je žena zgrabila.
“Gurnula mi je bebu u ruke,” kaže on. “Nisam dobro govorio ‘muslimanski’, ali iz njenih pokreta shvatio sam da nije htjela da njeno dijete odraste u ovom svijetu.”

Doveden je doktor, koji je proglasio dijete mrtvim. Zbunjeni je Eggink lutao kroz halu s mrtvim djetetom u rukama, a potom je izašao van, gdje je vido veliku rupu iskopanu u zemlji, koja je, prema izjavama drugih holandskih vojnika, bila duboka par metara i duga nekih dvadeset pet metara, a par tijela je već bilo u njoj.
Eggink je stao na ivicu grobnice, i pažljivo otpuzao u nju, tražeći neki ćošak gdje bi mogao sahraniti bebu. “Ne znam više šta se desilo nakon toga. Bio sam izgubljen.”

U međuvremenu Srbi su ulazili u srebreničku enklavu sa svih strana.

“Bili smo u potpunom okruženju,” prisjeća se Eggink. Nakon što je bio na straži dva-tri sata, vratio se u bazu u Potočarima.

“Na jednoj je cesti bilo 40.000 muslimana, koji su se spoticali jedni o druge dok su se pokušavali kretati naprijed. Bili su u panici, vrištali su i plakali.”

U međuvremenu Srbi su iz te mase ljudi izdvajali sve vojno sposobne muškarce. Morali su predati svoje pasoše i druge dokumente. Eggink je pitao Srbe koja je svrha toga. Odgovor koji je dobio u tom je momentu zvučao prihvatljiv: “Pokušavamo izdvojiti ratne zločince.”

U međuvremenu, Hava Muhić se porodila unutar baze u Potočarima. Ali, beba koju je donijela na svijet nije disala. Dvojica holandskih vojnika su odnijela dijete u kartonskoj kutiji, rekavši joj da će je sahraniti.
“Otpustili su me pola sata nakon porođaja. Bila sam slaba, još sam krvarila. Nisam znala gdje mi je sin, a upravo sam izgubila djevojčicu.” Muhićevoj je trebala pomoć. Jedna ju je žena, koju je poznavala, ukrcala na kamion koji će je prevesti na sigurno. Naletila je na svoju rodicu Timu Hasanović.

“Sigurno bi se bolje ponašali prema životinji nego prema njoj,” prisjeća se Tima. “Deportovati nekoga kamionom odmah nakon poroda! Bila je slomljena i tijelom i duhom; bila je prekrivena krvlju i plodnom vodom.”

U međuvremenu, otac Have Muhić imao je sreće. Srbi su pustili nekoliko autobusa sa muškarcima da prođu, kako bi ubijedili druge muslimanske muškarce da se predaju. Njezin je otac potom pronašao njenog sina u Tuzli.

“Neću nikad zaboraviti trenutak kad sam ponovo vidjela oca. Pitao me: ‘Gdje ti je stomak? Gdje ti je dijete?’ Prije nego što sam se srušila, uspjela sam izgovoriti: ‘Ne znam. Sve sam izgubila.”
Tek 16. jula Dave Maat je počeo shvatati šta se zapravo desilo u Srebrenici.

“Leš leži na sred ceste. Vidio sam još ljudi kako tu leže. Na desetine. Tamno crvene mrlje od krvi na pločniku, nevjerovatan smrad.”

Enklava je bila potpuno prazna. “Svi su ljudi otišli, odvedeni. Bio je to grad duhova. Osjećao sam se bespomoćno. Bili smo sjebani.”

Četrnaest godina nakon pada enklave holandski vojnici su se prvi put susreli sa preživjelim srodnicima srebreničkih žrtava. Anakotta opisuje kako je taj dan čuo mržnju u njihovom glasu.

“Govorili su veoma tiho. Izbacili su iz sebe sve što ih je mučilo svih ovih godina. ‘Zašto ste vi pili i plesali sa Mladićem? Zašto ste primili priznanja?’ Nismo nikako mogli odgovoriti na sva njihova pitanja. ‘Ovdje smo da vas saslušamo,’ to je sve što sam rekao.”

Uznemireni Anakotta i Maat odlučili su da pomognu koliko mogu: naumili su otkriti tačnu lokaciju navodne grobnice u bazi UNPROFOR-a, kako bi se vidjelo ko je tamo sahranjen. Do 2011. pronašli su još jednog holandskog vojnika koji je slikao tu jamu, a pokušavaju pronaći i vozača buldožera koji je grobnicu iskopao.

Bivši mirovnjaci su se tokom potrage suočili sa nebrojenim neodgovorenim pitanjima. Zašto je sada tako teško pronaći imena žrtava, čija su imena tada ispisana na tabli? I zašto je grob premješten? Prema riječima Hasana Nuhanovića, koji je radio kao prevodilac za holandski bataljon, razlog, koji navode neki izvori – a to je sprečavanje panike među bosanskim muslimanima – ne čini se vjerovatnim.

“Masovno ubijanje je već bilo u punom jeku. Panika među lokalnim stanovništvom nije u tom momentu mogla biti veća.”

34-godišnji Mesud Mustafić je predsjednik ‘Drinskog talasa’, jednog od mnogih udruženja preživjelih iz Srebrenice. Bio je uključen u potragu za grobnim mjestom u sklopu baze holandskog bataljona. On se ne čudi što ta masovna grobnica još uvijek ne može biti pronađena. Pretpostavlja da su pretjerano revnosni Srbi ponovo ukopali posmrtne ostatke tih ljudi u nekoj drugoj grobnici, koju su prethodno iskopali za neke druge žrtve.

Informaciju su dali i Holanđani: jedan izvještaj Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju pominje ‘grobnicu za hitne situacije’, kako je naziva Holandsko ministarstvo odbrane. Ali nikakve informacije o tome nisu distribuirane tokom 1995.

“Kome smo trebali proslijediti tu informaciju? Bio je rat,” kazao je glasnogovornik Holandskog ministarstva odbrane. Ali, prilikom Maatovog sudjelovanja u jednoj holandskoj TV emisiji ove godine, ministar odbrane Hans Hillen obećao je punu suradnju.

“Dvije sedmice kasnije,” kaže Maat, “dobio sam koordinate i fotografije grobnice.”

Međutim, na utvrđenoj lokaciji nije bilo ničega. U holandskom ministarstvu odbrane su nam rekli da su “pročešljali arhive i proslijedili moguću lokaciju”: “Nakon pada enklave, bosanski Srbi su izmjestili mnoge grobnice. Da li se to desilo i sa ovom grobnicom ostaje u domenu špekulacija. Činjenica je da na prvobitnoj lokaciji nije ostalo ništa.”

Nakon TV emisije jedan je holandski vojnik rekao Maatu da su on i njegov kolega bili zaduženi da naprave tri ili četiri zelena drvena križa, te da je vidio da su oni postavljeni na popunjenu grobnicu, primijetivši kasnije da su premješteni sa lokacije grobnice na osamljeno mjesto iza štaba, u blizini silosa.

Maat i Anakotta nastavljaju potragu. Skupa sa Nedžadom Handžićem, još jednim članom ‘Drinskog talasa’ i drugim holandskim vojnicima pretražili su razne potencijalne lokacije u krugu od 600 metara od prvobitne lokacije, ali nisu pronašli ništa osim plastične trake korištene za obilježavanje grobnice.

Handžić je frustriran i ne zna koga da krivi. On smatra da su Holanđani zakazali; po njegovom mišljenju, organizacije čiji je zadatak da pronalaze nestale osobe, kao što su Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO) i Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) su propustili uraditi svoj posao, obzirom da su od 2009. godine imali informaciju o lokaciji grobnice.

Međutim, i INO i ICMP su istraživali lokaciju ukopa. Pomoću DNK analiza, koje sada postavljaju i svjetske standarde, laboratorija ICMP-a u Sarajevu je identificirala veliki broj dijelova rastavljenih posmrtnih ostataka 6.641 srebreničke žrtve, prikupljenih iz desetina sekundarnih masovnih grobnica. INO je državna institucija koja prati na stotine izvještaja o mjestima ukopa i vrši ekshumacije uz tehničku pomoć ICMP-a.

“Iako je Institut za traženje nestalih osoba BiH u nekoliko navrata vršio pretraživanje lokacije unutar baze u Potočarima, za koju se sumnja da sadrži masovnu grobnicu, nisu pronađeni nikakvi posmrtni ostaci,” kaže glasnogovornik ICMP-a iz Sarajeva Jasmin Agović.

“U septembru 2011. ICMP je odgovorio na zahtjev za pomoć od INO-a, ali je i veliko iskopavanje uz učešće forenzičkih stručnjaka ICMP-a završilo bez rezultata. Ukoliko se pojave nove informacije, ICMP će se opet odazvati pozivu nadležnih institucija i pružiti stručnu pomoć za propisnu ekshumaciju posmrtnih ostataka i njihovu identifikaciju putem DNK analize.”

Hava Muhić je u međuvremenu napustila zemlju, a o grobnici dobija samo sporadične informacije prilikom posjeta Bosni. Nakon što je zatražila azil u Francuskoj, dobila je i državljanstvo te zemlje. Sada radi kao sobarica u jednom hotelu na jugu Francuske. Sve što želi znati je gdje je sahranjeno njeno mrtvorođeno dijete.

“Sad osjećam da moram razmotriti i mogućnost sudskog procesa protiv holandskih mirovnjaka, jer imam pravo da znam gdje su kosti mog djeteta. Mog djeteta, koje su odnijeli prije nego što sam imala priliku i da je vidim. Bila je jedna žena, koja je rodila zdravu kćerku pola sata poslije mene. Sad joj je šesnaest godina. Ponekad sanjam da je moja kćerka živa i odrasla. Onda se probudim, i plačem.”

Autori teksta su polaznici BIRN-ove ljetne škole istraživačkog novinarstva.

Ovaj su članak podržali Scoop, danska organizacija koja stimulira istraživačko novinarstvo, i holandski sedmičnik HP/De Tijd.