This post is also available in: English
Ratko Bundalo, bivši komandant Taktičke grupe Kalinovik, osuđen je na 22 godine dugotrajnog zatvora, a Neđo Zeljalja, komandir Stanice milicije u Stanici javne bezbjednosti (SJB) u tom gradu, na 15 godina zatvora jer su od maja 1992. do marta 1993. naredili i izvršili progon Bošnjaka s tog područja.
Odlukom Apelacionog vijeća, prvostepena presuda u odnosu na Đorđislava Aškrabu se ukida u oslobađajućem dijelu, te se određuje održavanje ponovnog pretresa. Aškraba je bio nepravomoćno oslobođen krivice za zločine počinjene od jula do augusta 1992. godine u logoru “Barutni magacin”, a koji su uključivali i ubistva zatočenika.
Istom presudom Sud BiH je krajem decembra 2009. nepravomoćno osudio Bundala na 19, a Zeljaju na 15 godina zatvora.
Nakon izrečene presude, žalbe su uložili Tužilaštvo BiH i Odbrane Bundala i Zeljaje. Apelaciono vijeće je te žalbe djelimično uvažilo, te 18. marta 2011. godine donijelo pravomoćnu presudu.
Bundalo i Zeljalja zajedno su pravomoćno osuđeni za zarobljavanje oko 500 civila s područja Jeleča (općina Foča) i Gacka, koji su izvjestan vremenski period bili zatočeni u Osnovnoj školi “Miladin Radojević” u Kalinoviku, i za to jer su koristili nekoliko muškaraca kao vozače za otklanjanje mina, čime su ih izlagali smrtnoj opasnosti i psihičkim patnjama.
Pravomoćno su osuđeni i za paljenje bošnjačkih sela na području Kalinovika, te razmjenu žena zatočenih u školi “Miladin Radojević” za poginule srpske vojnike u rejonu Jakomišlja.
“Razmjenu su organizovali na takav način da su žene morale, izlažući se smrtnoj opasnosti, s borbene linije izvući poginule srpske vojnike i iste donijeti na mjesto razmjene, nakon čega su s djecom mogle preći na teritoriju pod kontrolom Armije BiH”, stoji u presudi Apelacionog vijeća.
Zeljaja je osuđen da je od juna do najmanje septembra 1992. godine učestvovao u formiranju i obezbjeđivanju funkcionisanja zatvora u školi “Miladin Radojević”, gdje je bilo zatvoreno oko 300 civila, koji su bili izloženi silovanjima, ubistvima, nečovječnom postupanju i raznom fizičkom i psihičkom zlostavljanju i ponižavanju.
Apelaciono vijeće je zaključilo da je Zeljaja bio nadređen stražarima koji su radili na obezbjeđenju zatvora u školi u Kalinoviku, te da je “bio upoznat sa zločinima u kojima su učestvovali njegovi podređeni i druge osobe”.
Bundalo je u julu i augustu 1992. godine, kako stoji u pravomoćnoj presudi, aktivno učestvovao u formiranju i funkcionisanju logora “Barutni magacin” u Kalinoviku, u kojem je bilo zatvoreno bošnjačko muško civilno stanovništvo.
Muškarci iz tog logora su – kako stoji u presudi – 5. augusta 1992. godine odvođeni u grupama i ubijani na različitim lokacijama, uključujući i mjesto Ratina, gdje su 24 zatočenika spaljena, a samo jedan je preživio.
“Vojnici Pere Eleza odveli su tog dana u poslijepodnevnim satima preostale zatvorenike, koje su vezali žicom, natovarili ih na tri kamiona, te ih u pratnji policijskog vozila s rotacijom dovezli do mjesta Ratine (općina Foča), gdje su iz posljednjeg kamiona izveli 24 zatočenika, u koje su pucali iz vatrenog oružja i potom ih polili benzinom i zapalili”, stoji u presudi.
Odlukom Apelacionog vijeća, Bundalo je, između ostalog, oslobođen optužbe za učešće u formiranju i obezbjeđenju funkcionisanja zatvora u školi “Miladin Radojević” u Kalinoviku, dok je Zeljaja oslobođen optužbe da je sudjelovao u formiranju i funkcionisanju logora “Barutni magacin”.
Zeljaja je oslobođen optužbe i za odvođenje i ubistva muškaraca iz tog logora 5. augusta 1992. godine, dok su obojica optuženih oslobođeni optužbe za ubistva civila u augustu 1992. godine koja su počinili nepoznati pripadnici “Srpskih oružanih snaga”, kao i za odvođenje grupe žena iz škole u Kalinoviku na farmu “Pavlovac”, gdje su silovane.
Bundalo i Zeljaja pravomoćno su osuđeni za zločine protiv čovječnosti.
