Ljutnja zbog suđenja iza zatvorenih vrata
This post is also available in: English
U razgovoru sa Balkanskim istraživačkim mrežama (BIRN) pravni stručnjaci, analitičari i predstavnici žrtava rata tvrde da je potpuno zatvaranje suđenja optuženim za ratne zločine neprihvatljivo.
Sud BiH je prošle sedmice prihvatio prijedlog tužilaštva da se Radovanu Stankoviću sudi iza zatvorenih vrata. Stanković je prvi optuženik koji je prebačen iz Međunarodnog Krivičnog Suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) na državni sud u Sarajevu u sklopu UN-ove strategije završavanja rada Tribunala.
Sedam dana kasnije, ponovo na zahtjev Tužilaštva, ali uz podršku odbrane optuženog, i proces protiv Neđe Samardžića zatvoren je za javnost.
Samardžić i Stanković se terete za zločine protiv čovječnosti počinjene na području Foče 1992. i 1993. godine. Obojica su, također, optuženi za masovna silovanja.
Tužilaštvo je tražilo da procesi budu zatvoreni za javnost pozivajući se na zaštitu identita i lične slobode svjedokinja koje su silovane u toku rata.
Međutim, BIRN saznaje, da su neke od svjedokinja zahtijevale javno suđenje.
“Među svjedokinjama je i žena, koja je u vrijeme silovanja imala 14 godina. Ona ne želi biti zaštićeni svjedok” kaže Mirsada Tabaković, članica udruženja Žene žrtve rata. “Odlučila je da se suoči sa zločincem i to bez ikakave zaštite”.
Drugi razlog naveden uz zahtjev da suđenja budu zatvorena je kako bi svjedoci mogli iznijeti imena počinilaca protiv kojih za sada nema optužnica «što može direktno uticati na zaštitu službenih tajni Tužilaštva.”
Sudsko vijeće je prihvatilo oba prijedloga Tužilaštva i zatvorilo slučajeve za javnost.
Ovakva odluka je zabrinula domaće pravne eksperte koji smatraju da je Sud mogao na drugi način zaštiti ugrožene svjedoke i informacije.
Govoreći pod uslovom da ostanu anonimni, oni su za BIRN rekli da kompletno zatvaranje suđenja udaljava javnost od dugo čekane istine i pravde.
Sličan stav izražava nevladina organizacija Istraživačko dokumentacioni centar (IDC) čiji monitoring tim prati suđenja za ratne zločine na lokalnom nivou.
«Zatvaranje bilo kojeg procesa znači onemogućiti javnosti da sazna pravovremene informacije, što je ključno za sticanje povjerenja prema Sudu BiH» kaže za BIRN Mirsad Tokača, predsjednik IDC-a.
«U fazi u kojoj se nalazimo izgradnja povjerenja prema pravosudnim institucijama je ključna,» dodaje on.
Tokača napominje da do sada nije uskraćeno prisustvo monitoring timovima kako IDC-a tako ni ostalih nevladinih i međunarodnih organizacija na suđenjima u cijelom regionu.
“Ne vidim zašto bi Sud BiH pravio izuzetak. Čak i kada postoji odluka da se zbog zaštite svjedoka sa suđenja udalje mediji, i dalje je neophodno omogućiti prisustvo monitoring timova i predstavnika organizacija koje rade sa žrtvama. U krajnjem slučaju, baš te organizacije su i obezbijedile izjave svjedoka i svjedoke uopće. Mi najčešće imamo njihova imena, priče i održavamo kontakte” decidan je Mirsad Tokača.
MKSJ, koji procesuira slučajeve ratnih zločina od 1996, do sada nije vodio nijedno suđenje koje je u potpunosti bilo zatvoreno za javnost.
«Postoji mogućnost da se sudi u zatvorenoj prostoriji, kada su u pitanju žrtve silovanja» kaže za BIRN Aleksandra Milenov, glasnogovornik MKSJ-a.
«Ali to su djelimično zatvorena suđenja gdje samo neki dijelovi nisu dostupni javnosti. Ali (zatvoriti) čitavo suđenje, nikako” insistira Milenov.
Mirsada Tabaković, koja je predstavljala udruženje “Žene žrtve rata” na suđenju Neđi Samardžiću šestog marta, također je nezadovoljna odlukom Suda.
«Htjele smo prisustvovati suđenju jer tako dajemo podršku svjedokinjama u sudnici. Lakše im je kada smo mi tu» kaže Tabaković za BIRN.
Ovakva odluka Suda BiH ne ostavlja ravnodušnim ni Chris Stephena dugogodišnjeg izvještača iz MKSJ i autora knjige o suđenju Slobodanu Miloševiću
Podsjećajući nas na poslovicu da pravda mora biti vidljiva i izvan sudnice, Stephen kaže da je to najbolji garant pravednog suđenja.
“Dok svjedoci, naročito žrtve silovanja, imaju pravo na zaštitu identiteta, Sud mora imati na umu da on služi ljudima, a ne obratno” kaže Stephen.