Piše: Dika Bejdić
“Tri godine i više smo na putu. Krenuli smo iz Pakistana, bježeći od smrti i prsta sudbine kojom smo obilježeni i zakona koji nas u našoj domovini ne štite od osvete”, kaže dvadesetjednogodišnji Hamza, student elektronike, koji je bio prisutan kada je ubijen njegov prijatelj Novaz.
“Ubio ga je moj rođak. A kocka je pala na mene, da ja budem ubijen, kako bi se njegova porodica osvetila za smrt toga mladića. Krv za krv. Tu više nema priče. Naše porodice su postale smrtni neprijatelji. Zbog toga sam se odlučio za put”, objašnjava Hamza.
Njegova porodica, kako kaže, sakupila je novac i porodični nakit koji je ponio na polasku od kuće.
Uz Hamzu je krenuo i rođak Muhamed, dvadesetsedmogodišnji moler s deset godina radnog iskustva.
“Ipak sam iskusniji i mislim da mogu biti od pomoći svom rođaku na putu u neizvjesnost”, kaže Muhamed.
Sjedeći na klupi, Muhamed se sa smiješkom prisjeća nevjerovatnog puta koji je prošao u posljednje tri i po godine.
“Od Pakistana do Turske smo platili krijumčarima oko 2.000 eura. Tu se nismo dugo zadržali. Našli smo vodiča za Grčku i to smo platili 700 eura. Tada smo ostali bez novca i morali smo da tražimo način kako dalje. Našli smo posao na grčkim plantažama narandži i tu smo ostali nepune tri godine. Radili smo sve što se tražilo. Sakupili smo novac i krenuli dalje”, prisjeća se on.
“Do Makedonije smo platili put 1.000 eura, a do Srbije 300 eura i 300 eura do Sarajeva”, kaže Muhamed.
Hamza, nakon trenutka prebrojavanja, dodaje da su prošli 41 kamp na svom putu dok su stigli do Bihaća i kampa u Borićima.
“Ne tražimo mi komfor. Samo osnovno, da možemo prespavati i imati uslove za osnovnu higijenu. Kupali smo se u Uni i prije nekoliko dana. Hladno jeste, ali lakše je podnijeti hladnoću nego da budemo prljavi”, objašnjava Muhamed i pokazuje svoje izlizane pantalone i poderane patike.
Crveno-bijela trenerka odvlači pažnju od pohabanih majica. Ni Hamzina odjeća nije ništa bolja. Tri broja veći crni, prošarani džemper, ispod njega proviruje golubijesiva dukserica, a ispod dukserice plava kragna trošne majice. Cipele su vjerovatno nekada bile tamne, a sada su više sive i puknute sa strane.
“Ne želimo ostati ovdje. Želimo ići u Italiju. Imamo rođaka koji radi deset godina u Milanu. Tamo ćemo i mi raditi. Nećemo odustati od svog puta. Roditelji nas podržavaju da istrajemo. Ali, nismo se čuli dvije sedmice jer smo ostali bez mobitela. Razbili su nam ih hrvatski policajci kada smo zadnji put pokušali ući u Hrvatsku. Mi smo bili u autu, onda su nas vodiči izbacili i oni su pobjegli, a nas su uhvatili i vratili u Bihać. Tako je bilo već dva puta. Pokušali smo već pet puta ući u Hrvatsku. Svaki put su nas vratili”, kaže Muhamed.
Hamza i Muhamed se ne žale mnogo. Kosa davno šišana nevještim rukama. Odlučnost i snaga im sijevaju u očima.
“Mnogi su uspjeli. Uspjećemo i mi. Nećemo odustati. Mi ćemo stići do Italije i tamo tražiti azil. Neka nas hvataju i vraćaju. Jednom ćemo uspjeti”, odlučno izgovara Hamza, a Muhamed nijemo potvrđuje, spuštenog pogleda, uz pozdrav.
Serijal #BosanskaRuta je nastao uz podršku Programa osnaživanja neovisnih medija (IMEP)
