Više od deset godina nakon odlaska prvih državljana Zapadnog Balkana na ratišta u Siriji i Iraku, institucije u regionu suočavaju se s novom fazom odgovora na nasilni ekstremizam. Nakon krivičnog gonjenja i izdržavanja zatvorskih kazni, značajan broj osuđenih osoba već se vratio u svoje zajednice, dok će drugi biti otpušteni u narednim godinama.
U takvim okolnostima, pitanje više nije samo kako procesuirati i kazniti počinioce, nego i kako procijeniti njihovo udaljavanje od nasilja, pripremiti povratak u zajednicu i osigurati odgovarajući nadzor i podršku, navodi se u novoj publikaciji Atlantske inicijative “Procjena napuštanja nasilnog ekstremizma na Zapadnom Balkanu: institucionalno prosuđivanje u uslovima neizvjesnosti”.
Kako se navodi u publikaciji, do juna 2022. godine pred Sudom BiH procesuirano je 35 osoba za krivična djela povezana s terorističkim aktivnostima na stranim ratištima, a izricanje kazni u predmetima povezanim s terorizmom karakterizira široka primjena sporazuma o priznanju krivice i relativno kratke zatvorske kazne u poređenju s drugim evropskim jurisdikcijama.
Prema publikaciji, kratke kazne ograničavaju vrijeme dostupno za kontinuirano praćenje i strukturirane intervencije, dok se zbog izricanja kazni na osnovu sporazuma o priznanju krivice smanjuje obim dokaznog materijala koji je na raspolaganju institucionalnim akterima u trenutku prijema osobe na izdržavanje kazne zatvora.
Jedan od autora, Mirza Buljubašić, za Detektor kaže da su u BiH, uz pomoć Vijeća Evrope, uspostavljeni instrumenti za procjenu deradikalizacije u zatvorima, koje praktikanti primjenjuju.
“Mi smo otišli jedan korak dalje. Nas je zanimalo šta se to dešava sa osuđenim kada se pripremaju za reintegraciju u društvo. Imamo proces u zatvorima, te pripreme za reintegraciju. Nas nije zanimalo šta se dešava na kognitivnom nivou, u smislu deradikalizacije, dakle, kako su psihološka stanja promijenjena, kakva su emotivna stanja promijenjena. Nas je faktički zanimalo da li će taj počinitelj, kada izađe u zajednicu, kakvi su rizici da on ponovno izvrši krivično djelo, konkretno terorizam”, pojašnjava Buljubašić.
Kako kaže, praktikanti ne mogu utvrditi da su osuđenici zasigurno promijenili svoje ponašanje, da neće počiniti novi teroristički akt.
Prema publikaciji, postojanje formalnih procedura ne znači da postoji povjerenje u rezultate procjene. Stručnjaci koji rade u ovom području izražavaju trajnu skepsu prema promjenama koje se mogu uočiti i naglašavaju teškoće u razlikovanju strateškog prilagođavanja od trajne transformacije.
“Nadzor nakon puštanja na slobodu provodi se kroz sisteme probacije na državnom i entitetskom nivou, dok općinske službe socijalne zaštite i organizacije civilnog društva imaju dopunsku ulogu. Koordinacija između aktera uključenih u izvršenje zatvorske kazne i onih koji djeluju nakon puštanja na slobodu i dalje je neujednačena, a mogućnosti za povratnu razmjenu informacija, na osnovu koje bi se saznanja iz nadzora nakon puštanja na slobodu koristila za unapređenje procjene tokom izdržavanja kazne, ograničene su”, navodi se u publikaciji.
Prema riječima Buljubašića, naredni koraci su rad na promjeni ponašanja, odnosno smanjenu rizika za činjenje budućih krivičnih djela terorizma.
Da bi osoba sarađivala sa Centrom za socijalni rad, Centrom za mentalno zdravlje i psihoterapeutima, potrebno je da imamo zakon o probaciji, odnosno sisteme probacije na državnom i entitetskom nivou, dok općinske službe socijalne zaštite i organizacije civilnog društva imaju dopunsku ulogu.
“Mi nemamo proširene mjere sigurnosti koje bi se mogle koristiti za ova osuđena lica. Oni kad se vrate u zajednicu kažu:’Ja neću da sarađujem sa socijalnim radnikom, ja neću da popunim anketu za svoje ponašanje, da ih revidiram svakih mjesec dana’. Odbijaju to zato što je to njihovo ljudsko pravo. Niko ih ne može natjerati”, zaključuje Buljubašić.
U publikaciji stručnjaci ističu da je najveći pritisak u pogledu procjene koncentrisan u završnoj fazi izdržavanja kazne. Iako se praćenje formalno provodi tokom cijelog perioda izdržavanja kazne, vrijeme koje prethodi puštanju na slobodu postaje ključna faza procjene.
Stručnjaci kritički posmatraju ovu vremensku koncentraciju i napominju da zatvorenici često intenziviraju saradnju i učešće u aktivnostima upravo u toj fazi kako bi ostvarili određene pogodnosti u ustanovi, uključujući bolje uslove, radna mjesta i pravo na posjete.
Pored Buljubašića, urednici i autori publikacije su Vlado Azinović i Nejra Veljan, uz doprinos istraživačica iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Sjeverne Makedonije.
