This post is also available in: English
Pas se zaustavlja usred hodanja. Njegov nos lebdi tik iznad tla, jedva se pomičući, kao da je sam zrak postao težak.
Oko ove lokacije u Bosni i Hercegovini prostire se krajolik u varljivom miru, valovitim brdima, šumskim predjelima, seoskim kućama. Nema vidljive opasnosti, nema zvuka, nema znakova onoga što se krije ispod zemlje.
Pa ipak, pas se ne mrda s mjesta. Ovo je trenutak od kojeg sve zavisi. Jer ovdje, ispod tankog sloja zemlje, mogla bi biti mina, jedna od mnogih koje su decenijama nakon zvaničnog završetka rata 1992-1995. još uvjek zakopane širom BiH.
Ovo je situacija s kojim se suočavaju psi za otkrivanje mina iz Norveške narodne pomoći (Norwegian People’s Aid), humanitarne organizacije koja na globalnom nivou djeluje na uklanjanju mina, pomoći u katastrofama i razvoju, čim njihovi treneri procijene da su psi prošli obuku.
Iako je, nakon što je oružje utihnulo, prošlo 30 godina, BiH i dalje ratuje s nevidljivim neprijateljem. Mine i neeksplodirana ubojita sredstva još uvijek su razasuti po šumama, poljoprivrednom zemljištu, po planinama i napuštenim selima – ostaci sukoba koji je završio 1995. godine, a koji i dalje oblikuju svakodnevni život.
Uprkos izuzetnom napretku – preko 83 posto kontaminiranog zemljišta koje je očišćeno od 1996. godine do danas – za oko 1,6 posto bh. teritorije mine i dalje predstavljaju opasnost. Ili pretočeno u kvadratnim kilometrima, prema procjeni, 838 kvadratna kilometra neizvjesnosti. Ovo nisu samo brojke. To su polja koja se ne mogu obrađivati, putevi koji se ne mogu koristiti, kuće koje se ne mogu obnoviti. Na ovom tihom bojnom polju, jedan od najefikasnijih alata nije mehanički, već biološki. Pas za otkrivanje mina.
Ovi psi su mnogo više od dresiranih životinja. Oni su rezultat višegodišnje pažljive selekcije, naučne obuke i operativnog testiranja. Prema Norveškoj narodnoj pomoći, ovi psi su posebno obučeni za otkrivanje nagaznih mina, neeksplodiranih ubojitih sredstava, kasetnih bombi, pa čak i mikroskopskih tragova eksplozivnog materijala.
Ono što ih čini izuzetnim nije samo njihova osjetljivost već i njihova svestranost. Ovi psi mogu otkriti tragove eksploziva i iznad i ispod zemlje, nešto što mnoge tehnologije dosljedno teško postižu. Dok se mašine oslanjaju na sadržaj metala ili radare koji prodiru u tlo, psi se oslanjaju na miris: hemijski potpis eksploziva poput TNT-a ili tetrila.
Psi za otkrivanje mina su „vrlo efikasni za pretraživanje širokog područja“, kaže Alma Đukić starija trenerica pasa i veterinarka u okviru programa Norveške narodne pomoći. Dobro obučen pas, dodaje ona, „može sigurno raditi u pravim minskim poljima“.
Njihova vrijednost leži u pouzdanosti. Kroz intenzivnu obuku, ponovljena testiranja i strogu kontrolu kvaliteta, psi za otkrivanje mina dostižu nivo operativne predvidljivosti koja omogućava timovima za deminiranje da s povjerenjem planiraju svoj rad. U okruženjima gdje jedna greška može koštati života, ta predvidljivost je sve.
Izgradnja globalnog sistema iz BiH
Trener u Globalnom centru za obuku Norveške narodne pomoći. Foto: Jacopo Romanelli.
U središtu ovih napora je Globalni centar za obuku Norveške narodne pomoći, osnovan 2004. godine u Sarajevu.
Njegovo osnivanje je odgovor na dva velika izazova: rastuće cijene pasa za otkrivanje mina na globalnom tržištu i nedostatak standardiziranih metodologija obuke u okviru programa humanitarnog deminiranja. Vremenom je ovaj centar prerastao u jedan od vodećih svjetskih centara za obuku pasa za otkrivanje mina. Njegov uticaj se proteže van granica BiH.
Đukić se prisjeća incidenta u Ramadiju u Iraku, u blizini baze Norveške narodne pomoći, kada je pas iznenadio svoje vodiče tokom rutinske šetnje.
„Vjetar je nosio miris i pas je iznenada promijenio ponašanje, povukao vodiča i pokazao tačku na tlu. Kasnije smo pronašli IED (improviziranu eksplozivnu napravu) pod pritiskom zakopanu na dubini od oko 10 centimetara“, priča Đukić. „Taj trenutak je donio još veću važnost povjerenja u pseće instinkte“ i dodatno je učvrstio lokalno povjerenje u detekcijske sposobnosti pasa, dodaje ona.
Globalni centar za obuku podržao je programe u 24 zemlje, obezbijedivši više od 400 obučenih pasa i pružajući tehničku stručnost i razvoj kapaciteta.
Psi obučeni kroz ovaj sistem pretražili su više od 9 miliona kvadratnih metara terena i pomogli u pronalasku više od 20.000 eksplozivnih prijetnji, uključujući mine i ostatke kasetnih bombi. Osim toga, više od 200 pasa obučeno je za partnerske organizacije, čime je ojačana globalna mreža humanitarnih kapaciteta za deminiranje. BiH, nekada korisnica međunarodne pomoći u deminiranju, postala je centar globalne ekspertize.
Centar za obuku je visoko kontrolirano okruženje osmišljeno da oponaša složenost i nepredvidljivost stvarnih minskih polja. Postoji 60 stacionarnih smještajnih jedinica i osam mobilnih. Na cijelom prostoru 267 trenažnih polja simuliraju operativne uslove, a svako od njih skriva pažljivo postavljene mirisne mete. Tu su i unutrašnje prostorije za obuku, posebni prostori za imprinting (rana faza obuke gde se štenci od malih nogu upoznaju sa mirisima eksploziva), laboratorije za mirise, poligoni s preprekama, zone za izdržljivost, pa čak i bazen koji se koristi za jačanje snage i oporavak. Svaki detalj je važan.
Vrhunski psi: samo najbolji se biraju
Psi u Globalnom centru za obuku od malih nogu se stalno stimulišu i navikavaju na ljudski kontakt, zvukove i buku. Foto: Jacopo Romanelli
Svaki pas ne postaje postaje pas za otkrivanju mina. Zapravo, većina ne uspijeva. Norveška narodna pomoć procjenjuje da samo oko 30 posto pasa prođe proces selekcije. Kriteriji se ne odnose samo na poslušnost. Treneri traže kombinaciju motivacije, fokusiranosti, otpornosti i fizičkih sposobnosti — osobina koje se ne mogu lako naučiti.
Đukić objašnjava da dobar pas za otkrivanje mina mora imati „visoku motivaciju za rad uprkos okruženju i ometanjima“, snažnu povezanost sa svojim vodičem te sposobnost prilagođavanja različitim klimatskim uslovima.
Ističe da pas treba imati „jaku detekcijsku sposobnost“ za eksplozive, „uključujući hemikalije korištene u sastavu mina“, kao i „veliku izdržljivost i (sposobnost) da radi duže vrijeme bez gubitka preciznosti“.
Psi koji ne ispune standarde, bilo zbog nedostatka motivacije, slabije osjetljivosti ili nemogućnosti održavanja koncentracije, postupno se povlače iz programa. „Prava sposobnost obično se pokaže tri do šest mjeseci nakon početka obuke“, kaže Đukić. Samo se najsposobnije životinje operativno rasporede.
Osnovna komponenta obuke je usvajanje mirisa. To je faza u kojoj psi uče prepoznavati hemijske potpise eksploziva. Počinje u kontroliranim unutrašnjim prostorima, gdje se mirisi uvode pojedinačno. S vremenom proces postaje složeniji: mirisi se zakopavaju, razrjeđuju, miješaju s ometajućim stvarima. Pas uči ne samo detektirati, već i razlikovati opasne materijale od bezopasnih.
Ovaj napredak je pažljivo strukturiran, a svaku fazu vode specijalizirani treneri. Istovremeno, psi prolaze kroz intenzivnu fizičku pripremu uz prilagođenu prehranu, medicinski nadzor i strogi higijenski protokoli. Njihova izdržljivost, snaga i oporavak pažljivo se kontroliraju.
Cilj je jasan: proizvesti psa koji je ne samo visoko vješt, već i fizički i mentalno pripremljen da odgovori na zahtjeve stvarnih operacija.
Pet principa detekcije
Simulacijska vježba izvlačenja ubojnih sredstava u Globalnom centru za obuku. Foto: Jacopo Romanelli.
U srži filozofije Globalnog centra za obuku nalazi se pet osnovnih principa koji definiraju obuku svakog psa za otkrivanje mina. Prvi je lov, instinktivni nagon za traženjem. Obuka počinje iskorištavanjem ovog prirodnog ponašanja i njegovo usmjeravanje ka zadacima detekcije. Nikakva obuka ne pomaže ukoliko ne postoji unutrašnja motivacija.
Drugi je traženje pod pritiskom, tehnika koja zahtijeva od psa da drži nos blizu tla, gotovo u istoj ravnini. Ovo osigurava maksimalnu vjerovatnoću otkrivanja i prisiljava na intenzivnu koncentraciju.
Treći princip je maksimiziranje poteškoća. Psi se obučavaju u uslovima koji su često izazovniji od stvarnih minskih polja. Dovodeći ih do njihovih granica, treneri osiguravaju da psi mogu obavljati zadatke u najzahtjevnijim okolnostima.
Četvrti je nepredvidljivost. Scenariji obuke se stalno mijenjaju, mete, lokacije, nagrade, što sprječava pse da formiraju obrasce ili se oslanjaju na očekivanja.
Na kraju, tu je dosljednost. Iako je okruženje nepredvidljivo, vodič mora ostati stabilan i pouzdan. Svaka interakcija slijedi stroge, ponovljive rutine, stvarajući okvir u kojem pas može obavljati zadatke bez stresa.
Globalni centar za obuku provodi procjenu štenaca kada oni imaju 10 sedmica, što je dio serije provjera razvoja psa. „Ovom se procjenom ocjenjuje znatiželja, hrabrost, upornost, oporavak nakon iznenadnih događaja, komfornost u novim okruženjima i rani odgovor na miris. Mjesečne procjene potom prate razvoj i pomažu identificirati snage ili područja koja zahtijevaju pažnju“, objašnjava Đukić.
Prilagođavanje novim bojnim poljima
Znak upozorenja na mine u Bosni. Foto: Wikimedia Commons/Darij & Ana – Od Drvara do Knina.
Globalni karakter kontaminacije minama znači da se psi obučeni u BiH raspoređuju daleko van njenih granica. Ovi psi danas rade u zemljama poput Zimbabvea, Kambodže, Ukrajine, Jemena, Iraka ali i same BiH. Ali svako raspoređivanje predstavlja novi izazov.
Čist primjer za to je Ilen, pas koji je u januaru 2026. iz Kambodže stigao u BiH. Promjena je bila trenutna i ozbiljna. Temperature su pale na minu osam stepeni; oštar kontrast tropskoj klimi na koju je pas bio naviknut.
Prvi izazov bio je sredina. Drugi hemijski. Eksplozivi u BiH razlikuju se od onih u jugoistočnoj Aziji. Mine poput PROM-1 i PMA tipova sadrže spojeve poput TNT-a i tetrila, što zahtijeva ponovnu obuku psa za prepoznavanje mirisa. Ilen je, nakon nekoliko sedmica napredne obuke, naučio identificirati ove nove potpise, razlikujući ih od bezopasnih materijala poput otpadnog metala. Tereni za obuku simulirali su stvarne operativne uslove, prisiljavajući psa da pod pritiskom primjenjuje svih pet principa.
Nagazne mine samo su dio problema koji postoji od završetka konflikta u BiH. Tokom rata, značajan broj kasetnih bombi bačen je širom zemlje. Ovo oružje je dizajnirano da na širokom području rasprši više manjih bombica. Međutim, mnoge od njih nisu eksplodirale prilikom udara što za rezultat ima teren prepun nestabilnog eksploziva.
Decenijama ovi ostaci uzrokuju povrede i smrtne slučajeve, blokiraju pristup sredstvima za egzistenciju i ometaju kretanje i razvoj. Čitava područja su ostala neupotrebljiva, a opasnost koja na njima vreba nevidljiva ali uvijek prisutna. Njihovo čišćenje bio je dug i složen proces koji je dostigao veliku prekretnicu.
„Započeli smo našu misiju na zahtjev bh. vlasti i danas, nakon više od decenije, sa zadovoljstvom objavljujemo da smo postigli svoj cilj“, kaže Per Hakon Breivik, direktor za protuminsko djelovanje i razoružanje u Norveškoj narodnoj pomoći.
Iako su kasetne bombe prisutne u sukobima širom svijeta, ono što je postignuto kada je riječ o njihovom uklanjanju u BiH ima poseban značaj.
„Završetak uklanjanja kasetne municije od strane Bosne i Hercegovine, ispunjavajući njene obaveze prema Konvenciji o kasetnoj municiji, posebno je ohrabrujuće u vremenu kada su nesreće s kasetnom municijom učestale, a široka upotreba kasetne municije u sukobu u Ukrajini decenijama unazadila globalne napore u borbi protiv ovog oružja“, ističe Breivik.
Rad pasa za otkrivanje mina često se opisuje tehničkim terminima: očišćeni kvadratni metri, locirane naprave, završene operacije. Ali njihov uticaj je ljudski.
Bosna i Hercegovina trenutno radi na ambicioznom cilju: eliminirati sve nagazne mine i neeksplodirana ubojita sredstva do 2027. godine. Psi za otkrivanje mina u tome imaju značajnu ulogu.
Svako polje u čijem čišćenju pomognu psi omogućava poljoprivrednicima da se vrate na svoju zemlju; svaki siguran put ponovo povezuje zajednice; svako deminirano selo omogućava raseljenim porodicama da se vrate svojim domovima – promjene koje mogu transformirati živote.
