Nakon što je više puta odzvonilo, kroz telefonsku slušalicu dopire uznemiran glas Ismeta Musića, šefa Područnog ureda Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) u Tuzli. Objašnjava da je u Pobuđu na terenu, gdje danima bezuspješno tragaju za posmrtnim ostacima jedne osobe.
„Čovjek nam je životom garantovao da se nalazi na jednom mjestu gdje su ga ukopali. Umjesto tri zemunice, mi smo kopali više desetina i nismo ništa uspjeli naći. Ostali smo do kasno u noć dva, tri dana pretražujući teren“, kaže Musić, koji smatra da je vjerovatno došlo do promjene u konfiguraciji terena usljed godina.
Ovom dugogodišnjem istražiocu želja je pronaći nestale osobe iz BiH, među kojima su njegov brat Mujo i ostac Mustafa, odvedeni iz Bijelog Potoka. U njihovom pronalasku, smatra on, mogli bi pomoći psi tragači i nove tehnologije.
„Obišli smo sve grobnice koje su ekshumirane od ‘96., primarne i sekundarne. Uzeli su uzorke zemlje i na osnovu toga vršili obuku. Nakon toga ih dovedu na teren, a kašikicu zemlje s grobnice zakopaju u zemlju i puste psa koji nađe tu zemlju kontamniranu, koja smrdi na trulež. Da smo te pse imali umjesto bagera koji je kopao danima u Pobuđu, brže bismo radili i troškove smanjili“, uvjeren je Musić koji novinarima prepričava kako je imao priliku raditi sa psima ranije.
Tada je projekat finansirala Norveška narodna pomoć, ali je projekat prestao jer nije bilo drugih sredstava od USAID-a, rekla je za Detektor Saliha Đuderija, članica Kolegija direktora INO BiH. Uz to, INO nema obučeno osoblje za korištenje pasa tragača.
„Te su metode ranjive i zavise od stručnjaka koji rade, a uspješnost je relativna, zato što mi dugo radimo s kostima“, kaže Đuderija.
U pouzdanost rada sa psima sumnja i Sandra Šoštarić, forenzička koordinatorica programa Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) za Zapadni Balkan, koji pružaju asistenciju Institutu u ekshumacijama.
„Psi tragači su dobri kada sjednu na određenu lokaciju gdje osjete postojanje nekih hemijskih spojeva, ali mora se i dalje ekshumacija odraditi da bi se potvrdilo postojanje posmrtnih ostataka. Problem je kada pas prođe kroz određeno područje i nije ništa detektirao, to ne isključuje mogućnost da ne postoje posmrtni ostaci“, kaže Šoštarić, čiji tim je uz pomoć psa tragača pronašao tijelo na Igmanu u dubini zemlje oko jednog metra.
Korištenju pasa tragača, objašnjava, prethode istražne radnje, te provjera informacija koje se od svjedoka dobiju o potencijalnim lokacijama masovnih grobnica. Šoštarić kaže da je ova metoda dosta skupa, te da se s psima mora raditi 24 sata i često ih se izvoditi na teren kako bi bili u formi.
Za pse ali i druge tehnologije za kojima postoji potreba kako bi se pronašli preostali nestali u BiH neophodan je novac, kaže Đuderija, te podsjeća kako još nije usvojen ni budžet državnih institucija za ovu godinu.
Porodice nezadovoljne procesom traženja nestalih
Memorijalni centar Gornja Kalesija – Memići. Foto: Detektor
Dervi Halilović iz Đulića u ratu su ubijeni muž i dva sina, otac i četiri brata, dva bratića i sestrići, koji su odvedeni u grupi ljudi iz Bijelog Potoka kod Zvornika.
„Muž mi je prvi pronađen. Preko garderobe sam ga identifikovala u Komemorativnom centru u Tuzli. Pronašla sam posmrtne ostatke većine članova porodice i ukopala ih, ali mi ovaj mlađi sin Izudin nije kompletan. Puno bi mi značilo kada bih pronašla i sahranila i njegove ostatke“, kroz suze priča Derva, koja zbog zdravstvenih razloga ne izlazi iz kuće.
„Samo ja znam kako živim“, dodaje ona, čiji stariji sin Šemsudin je bio 1971. godište, dok je Izudin imao samo 16 godina.
Prema podacima Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica opštine Zvornik, s Bijelog Potoka je odvedeno 675 muškaraca i djece. Pronađena je dosad i identifikovana 431 osoba, dok se za ostalima još uvijek traga.
Suvada Selimović iz Đulića kaže kako porodice nisu zadovoljne radom na pronalasku nestalih na ovom području.
„Prošle su 33 godine a mnoge porodice nisu pronašle nijednog člana porodice. Mnoge su majke umrle nisu našle smiraj. U proteklih par godina imamo na dženazi po jednu, dvije žrtve koje ukopamo“, napominje Selimović.
Prema njenim riječima, institucije moraju biti akitvnije u ovome poslu, a oni koji znaju gdje su lokacije grobnica trebaju ih otkriti.
„Treba staviti čizme na noge i kabanicu obući i tražiti. Znam da je teško do informacija doći i da su neke lažne ali mi, obični članovi porodica, njihov posao ne možemo da radimo“, kategorična je Selimović.
Suvada Selimović. Foto: Detektor
Musić je mišljenja kako bi Institut trebao nabaviti neophodne tehnologije, čime bi potrage bile uspješnije. On navodi primjere georadara i LiDAR tehnologije, kojom je snimljeno 80 posto teritorije naše zemlje.
Projekt LiDAR snimanja u Bosni i Hercegovini je prema podacima sa Ministarstva civilnih poslova u završnoj fazi. Zahvaljujući snimanjima, ova je tehnologija otkrila drevne civilazacije ispod guste vegatacije, poput slučaja u Meksiku.
Govoreći o LiDAR tehnologiji, Šoštarić kaže kako se na ovaj način snima topografija terena. Podsjeća kako su masovne grobnice nastale devedesetih godina, te da nema fotografija koje su ranije snimljene – na osnovu kojih bi napravili usporedbu da li je došlo do promjena na nekom terenu. Za georadare kaže da se njima ne može snimati kroz sve vrste tla, poput gline, niti je upotrebljiv na neravnim terenima.
„ICTY (Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju) je imao georadar ali su zaključili da je ograničen zbog tipa zemlje u Istočnoj Bosni. Zaključak arheologa je da im je devedesetih bio beskoristan“, kaže Šoštarić, čija je ocjena da su sve metode dobre ako se koriste zajedno, kao i da je za nabavku opreme neophodan ogroman novac.
„Početkom godine softver će biti dostupan geodetskim službama Federacije, Republike Srpske i Brčko Distrikta. Trebamo samo s njima napraviti sporazum, te tražiti koordinate terena. Novac ne treba, samo se treba uvezati sa institucijama“, mišljenja je Musić.
Svaka veća građevinska firma, dodaje on, posjeduje georadar, kojim se snima teren prije početka same gradnje na nekom prostoru.
„Sve kod nas je to na dohvat ruke u Bosni. Ne treba dodatna obuka. Otići u neku građevinsku firu da nam testno ustupe dva, tri puta. Ako vidiš da to ide s ljudima, napraviš ugovor, neka im se i plati manje će koštati“, kaže Musić.
U procesu traženja više od 7000 nestalih, prema Šostarić, neophodno je detaljno pregledati terene gdje su ranije pronađene masovne grobnice. Navodi primjer šuma oko Srebrenice gdje je počinjen genocid, a kuda su se prema slobodnoj teritoriji kretali muškarci iz kolone.
„Postoji mogućnost više masovnih grobnica koje još nisu nađene. Sve velike primarne i sekundarne koje su nađene za genocid, to je uglavnom pronađeno na temelju satelitskih snimaka, pa kasnije dodatnih istražnih radnji povezivanja onih koji su davali bagere za kopanje. Trebali bi se istražitelji vratitit na neke svjedoke i počinioce i vidjeti šta tu ima“, ističe Šoštarić.
Đuderija kaže kako INO BiH priprema strateški plan za period 2026. – 2030., u kojem će prioritet biti uvođenje novih tehnologija – poput georadara, LiDAR tehnologije, te potpuno drugačiji analitički pristup, kojim se planiraju dodatne pretrage širih lokacija na kojima su već pronađeni posmrtni ostaci.
„Prostorni plan i mapa za traženje mora biti ponovo napravljena, bez obzira na ove lokacije koje smo radili. Ovdje je ključna obuka ljudi, analitika i pravljenje odgovarajućih softvera. Mi imamo softver koji upućuje na prostor, na mjesto, na lokacije svega onoga što smo našli i tražimo. Ali nemamo drugu komponentu da to povežemo kroz novu tehnologiju – jer ona zavisi od ljudi, ali mnogo više od brzine obrade podataka“, kaže Đuderija.
Sistemska pretraga haških i dokaza drugih sudova
Teren snimljen LiDAR tehnologijom. Foto: Ministarstvo civilnih poslova BiH
Jedna od mogućih metoda koja će se koristiti u budućnosti u pronalasku nestalih, navodi Đuderija, je sistemska pretraga svih dokumenata i baza, kroz analizu informacija koje se ranije nisu činile značajnim. To uključuje nastavak pretrage dokumentacije građe Haškog tribunala i ostalih sudova, iskaze velikog broja svjedoka.
„Možda čak nisu negdje korišteni kao elementi za presudu jer je bio fokus na počiniocima, a ne na žrtavama. Mi bi analizirali događaje sa aspekta mogućih informacija koje daju indikativni okvir za pretragu nekog prostora, mjesta gdje su eventualno odvedeni ubijeni, zakopani“, govori Đuderija, navodeći kako Institut ima baze podataka sa informacijama koje je potrebno ponovo analizirati.
Musić je skeptičan da će im informacije drugih institucija pomoći.
„Zadnje dvije godine, 51 lokacija koju sam dobio iz ovih institucija, od toga nijedno tijelo nisam našao, nisam nijedne kosti. Onda neko kaže neće da uključe SIPA-u i OSA-u. Svi su uključeni. Sve priče što se tiče ratnih zločina se znaju, gdje je šta bilo. Nedostaju informacije gdje su ljudi pokopani i sakriveni“, kaže Musić.
Uz dodatnu saradnju s pravosudnim institucijama bi se od osoba koje su već osuđene tražile informacije o masovnim grobnicama, kaže Đuderija.
„Imamo četiri cilja – ubrzati proces traženja, jačanje institucionalnih kapaciteta i međuinstitucionalna saradnja, unapređenje informacionih sistema i baza podataka, te povećanje transparentnosti i podrške porodicama nestalih. Ovaj glavni se tiče unapređenje metodologije traženja kroz primjenu savremenih tehnologija za identifikaciju potencijalnih lokacija masovnih i pojedinačnih masovnih grobnica zasnovanih na novim informacijama i svjedočenjima“, dodaje Đuderija.
Za provođenje strateškog plana u naredne četiri godine neophodno je oko 20 miliona maraka.
*Ova analiza je napisana uz pomoć projekta Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu, koji finansira Evropska unija, a sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Sadržaj ove analize je isključiva odgovornost BIRN-a i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.