U porodičnoj kući u sarajevskom naselju Faletići, Nezira Šabeta sa osmijehom dočekuje ekipu Detektora, za koju se prisjeća života s roditeljima u selu Gornje Žešće kod Foče. U ovom selu do 1992. godine, kada su joj ubijeni roditelji, živjelo je stanovništvo bošnjačke nacionalnosti.
Njeni roditelji Jusuf i Malka Hadžiahmetović su prije rata došli u Sarajevo kod sina, preko zime. Na proljeće, vratili su se u selo, uprkos protivljenju djece i upozorenjima o početku rata.
“Babo je zapamtio Prvi i Drugi svjetski, kaže: ‘Iz gradova je narod bježao na selo, vazda su prije gradovi nastradali. Možda ćete vi nama doći.’ I mi kažemo svojim roditeljima: ‘A šta ćete vi ako tamo počnu prije?’ Kaže majka: ‘Sine, mi ćemo doći na Presjeku. To nije daleko od našeg sela, platit taksi i eto nas pravo u Buljakovo’”, prisjeća se zadnjih razgovora s roditeljima.
Sa suzama u očima govori o ocu, najstarijoj žrtvi u selu, za kojeg se i danas pita kako je mogao biti ubijen tako pošten čovjek. Priča kako su njeni roditelji voljeli život na selu, gdje su se bavili stočarstvom i poljoprivredom, te da su se po završetku zime uvijek vraćali u Foču.
Fotografija Jusufa Hadžiahmetovića u rukama Nezire Šabate. Foto: Porodični album/Detektor
“Zadnji put smo vidjeli svoje roditelje ‘92., negdje u martu. Tad su otišli tamo i više ih nismo nikad vidjeli ni čuli. Tražili preko amatera… Brat je saznao u vojsci – dolazila je vojska iz Foče – da su pobijeni, i od nas je brat to krio”, prisjeća se Nezira, dodajući da je kasnije saznala da joj je 82-godišnji otac bio mučen.
“On je zaklan. Mi smo našli njegovu kragnu. Kad je našao brat, dolazila je komisija, ustanovljeno je da je moj babo zaklan i tu ga je našao brat kod kuće i tu je bila dženaza, a za tragove za mamu i za ove ostale, ne znamo ništa”, kaže Nezira, koja je s bratom nakon rata otišla u rodno selo, gdje su zatekli zapaljene ostatke kuća.
Njen otac pronađen je 1996., a ukopan godinu kasnije.
Na proljeće 1992. u selu Gornje Žešće ubijeno je 12 starijih osoba. Nezira kaže da ima saznanja da su ovaj zločin počinile njihove komšije koji su bili pripadnici Vojske Republike Srpske. Od pravosudnih institucija nije nikada dobila poziv za davanje izjave.
“Da mi je samo dočekat da nađem majke kosti i da znam ko je to zlo načinio. Nek odmah umrem. Da ja mogu, i ja bih otišla tamo, ja bih svaki grumen i kamen pomakla”, kaže ona i dodaje da je njena majka Malka ubijena u 70. godini života.
Iz Tužilaštva BiH navode da imaju tri otvorena predmeta koji, između ostalog, obuhvataju događaje u selima Previla, Gornje Žešće, kao i drugim mjestima na tom širem području. Jedan predmet se, kako kažu, odnosi na proces ekshumacije i identifikacije žrtava s tog područja.
“Ja apelujem našim vlastima i svim institucijama, ako iko može da pokrene, da kažu gdje su kosti ovih naših što ih nema”, navodi ona.
Ekipa Detektora zaputila se u Ustikolinu s Vahidom Hadžiahmetovićem, koji dijeli sličnu sudbinu s Nezirom. On je prije rata u BiH radio u Tuzli. U aprilu 1992. došao je za vikend roditeljima u selo Gornje Žešće kako bi obilježili Bajram.
Prisjeća se kako se prije rata živjelo u slozi i poštovanju i kako se nije gledalo ko je koje nacionalnosti.
“Kad sam pošao da se vratim na posao, tada sam sišao do Foče, autobusa nije bilo nikako prema Sarajevu”, prisjeća se.
Vahid Hadžiahmetović. Foto: Detektor
Tada 21-godišnjak, s roditeljima i komšijama je u kući slušao dnevnik u kom su upozoravali na početak rata.
“Već su Srbi tada zaposjeli sve glavne lokacije oko Foče, Ustikoline, gore Stolac i ovamo prema fočanskoj Jabuci”, kaže on.
Opisuje kako je tada u selu bilo šest kuća i kako je dogovoreno da organizuju stražu. Žene su dežurale do mraka, a muškarci iza ponoći.
“Tada je bilo straha, napetosti. Mislim, niko nije imao ništa od oružja… ničega da se brani, samo onako se dežuralo, pošto su Srbi bili iznad nas gore. Nakon par dana, jedan rođak je došao u selo predvečer i obavijestio nas da imaju u cilju sve sposobne muškarce da pohvataju i da nas odvedu, u nepoznatom pravcu”, navodi on i pojašnjava kako je njihovo selo bilo okruženo srpskim stanovništvom.
S nekoliko rođaka odlučio je napustiti selo i zaputiti se prema Sarajevu. Dok vozilom prolazimo uskim šumskim putem prema Gornjem Žešću, Vahid novinarima pokazuje kojim je putevima 1992. prolazio s rođacima. Opisuje kako je toga dana autobus bio “pun kao šibica” i da je dan nakon njihovog ulaska u grad, Sarajevo bilo zatvoreno.
Njegov otac Mustafa i majka Nefa su tada ostali u selu. Tokom njegovog boravka u Sarajevu, s bratom se raspitivao o dešavanjima u Foči.
“Probali smo kontaktirati na mnoge strane, nisi mogao dobiti informacije. Nismo znali šta se dešava, šta je bilo s njima. Pomislili smo da su s komšijama, pošto su bili nerazdvojni, prije se živjelo familijarno, nije se gledalo ko je ko”, kaže on.
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, njegov brat i rođak otišli su po prvi put u selo, gdje zatiču spaljene kuće.
“Naša kuća nije bila spaljena, samo je skinut krov. Neko je živio čitav rat tu”, kaže on.
Mustafa Hadžiahmetović sa sinom Vahidom i unukom. Foto: Porodični album/Detektor
Nakon 1996. došli su do informacija da je u kući njegovog komšije Hamde Avdibegovića ubijeno deset mještana. Tada je, kako kaže, pronađeno i deset čahura. On navodi da se u Goraždu nalaze pronađeni posmrtni ostaci i kako ih je nemoguće identifikovati jer su ugljenisani nakon što je kuća zapaljena.
“Nakon par mjeseci saznali smo od anonimne osobe za rahmetli baba i za rođaka, da su oni naknadno ubijeni, da je babo rahmetli bio ranjen u koljeno i kako je iznemogao hodajući, ima kod jedne hair vode, on i ovaj rođak Asim su zajedno na istom mjestu ubijeni”, pojašnjava on.
Njegov otac je ubijen u 59. godini života. Ekshumiran je i ukopan 2006. godine. Posmrtni ostaci njegove majke Nefe nisu nikada identifikovani.
“To se nakon devedeset i neke godine kroz priču saznalo šta se radilo u selu. Da li su komšije gore moji školski drugovi to odradili, da li su ih pobili ili su sa strane ovi što su došli. Dobili smo informacije da su u selu svi redom pobijeni”, navodi on.
Prema Bazi sudski utvrđenih činjenica, srpski vojnici su oko 28. aprila 1992. napali Ustikolinu i zapalili kuće Bošnjaka, a odatle su nastavili da napadaju i razaraju bošnjačka sela uz lijevu obalu Drine, nizvodno od Ošanice, dok se stanovništvo razbježalo ili poginulo.
“Neće niko da pomogne, da izađe u susret da pronađeš svoje najmilije i da nađeš barem kosti tolike godine tragajući za njima”, kaže Vahid.