Danica i Teodor Samardžija od 7. augusta 1995. vode se kao nestali. O nestanku i smrti roditelja, već punih 30 godina neprestano priča njihova kćerka Nada Bodiroga koja navodi da su ih tada hrvatske oružane snage na kućnom pragu spalile žive, zajedno sa porodičnom kućom.
U njoj još uvijek postoji tračak nade da postoje oni kojima će proraditi savjest i koji će progovoriti o tome gdje se nalaze njihovi posmrtni ostaci.
“Sve ove godine tamo u mom kraju još uvek pucaju, a ne puške već pogledi na pustoš i tugu pustih sela. Krici i jauci se čuju u tim mrtvim selima. Tamo gde su do 1995. godine živeli Srbi. Vapaj naših stradalnika samo šumama odzvanja, a jeka se vraća nama i ne da nam mira”, kaže ona.
U razgovoru za Detektor prisjeća se da je jednom prilikom pozvana u Tužilaštvo za ratne zločine u Hrvatskoj, kada je dala izjavu. Tada joj je rečeno da će njeno svjedočenje biti proslijeđeno na pravu adresu.
“Prošle su od tada mnoge godine i ja prošle godine ponovo dobijam poziv iz istog tužilaštva, samo sa drugim tužiocem. Ponovo mi uzimaju izjavu i saopštavaju da moja prethodna izjava kod njih u arhivi ne postoji i da nigde nije evidentirana. I tada sam shvatila da neko uporno zataškava istinu o srpskim žrtvama”, govori Bodiroga.
Molitva za žrtve “Oluje”. Foto: EPA/DRAGO VEJNOVIC
Gubitak roditelja doživjela je i Mirjana Maćešić, koja se sa ocem, majkom, suprugom i kćerkom iz porodične kuće u Donjem Budačkom, u blizini Karlovca, 4. augusta usljed ratnih dejstava zaputila prema Glini, gdje su se susreli sa Hrvatskom vojskom i snagama Armije Bosne i Hercegovine, a potom vraćeni u mjesto Topusko.
Nakon dogovora da ih Hrvatska pusti mirno preko svog teritorija, 9. augusta su se ponovno zaputili prema Glini, gdje ih je dočekala vojska od koje su doživjeli psihičko maltretiranje i prijetnje oružjem. Prisjeća se da su se nalazili u koloni vozila koja se polako kretala te da su ih u Sisku sačekali vojska i civili, koji su počeli kamenovati kolonu.
„Jedan od dva kamena je prošao mimo moje glave. Ja sam sjedila na mjestu suvozača, a majka je sjedila iza vozača i pogodio ju je u glavu. Udarac je bio jak i majka je rekla dvije ili tri riječi i odmah je počela da gubi svijest i pala je u komu. U toku vožnje, rana je bila velika i u mlazovima joj je išla krv iz glave. Mi smo pokušali da zaustavimo krvarenje nekim stvarima što smo imali u autu, ali nismo mogli da joj pomognemo i ona je na tom putu umrla“, prisjeća se ona.
Nakon prelaska automobilom u Srbiju, na graničnom prelazu Batrovci usljed velike vrućine, 71-ogodišnju majku sahranila je u Šibu. Maćešić navodi da je poslije posmrtne ostatke majke Desanke Komadine prebacila na područje općine Topole, gdje ona danas živi, a gdje su joj sahranjeni i otac i muž.
„Žao mi je što je do tog rata došlo i što smo morali da napustimo svoja ognjišta jer uvijek je meni u mislima moje selo. Ondje gdje si rođen najviše ja pripadam tu, više nego u tuđem svijetu. Meni je u biti najžalije što je do tog rata došlo“, kaže ona.
Prema podacima Documente u periodu od 4. do 9. augusta 1995. u okviru operacije „Oluja“ stradalo je oko 1.791 žrtva.
Hrvatska zastava na obilježavanju godišnjice operacije “Oluja” u Kninu, avgust 2020. Foto: EPA-EFE/Miroslav Lelas.
Glasnogovornik Srpskog narodnog vijeća Eugen Jakovčić koji u nedjelju, 3. augusta organizuje komemoraciju za stradale i protjerane u „Oluji“ u mjestu Donji Žirovac, kod Dvora na Uni, navodi kako je na 30. godišnjicu odabrano ovo mjesto zbog žrtava u izbjegličkoj koloni prema Bosanskom Novom.
Za Detektor navodi da će mjesto Žirovac, koji je jedan od najslabije istraženih zločina u Hrvatskoj, ostati zapamćeno po svireposti napada na ljude u bijegu koji nisu pružali otpor i koji su iza sebe ostavili svoje domove i sve ono što su u životu imali.
„Prema do sada prikupljenim podacima nepoznati pripadnici Hrvatske vojske i Petog korpusa Armije BiH su u Žirovcu te u obližnjoj šumi počinili zločine artiljerijskim oružjem i avio granatama, pješadijskim hladnim i vatrenim oružjem i prema podacima Documente u ovom obručju je tokom augusta stradalo 78 ljudi, od toga 48 srpskih civila, 17 srpskih vojnika te 13 osoba za koje se ne zna da li su bili civili ili vojnici. Još uvijek neki od njih nisu identificirani“, kaže on, te dodaje da je najstarija žrtva na ovom lokalitetu imala 98, a najmlađa 23 godine.
Tokom komemoracije, kako kaže, nastoje održati kulturu sjećanja, s obzirom na to da Srbija i Hrvatska vode rat kulturama sjećanja i da ne postoji istinska želja „da se baci pogled na stradanje onih drugih“.
„Kao da gubimo bitku u suočavanju odnosno pokušaju da se društva suoče prije svega sa stradanjem onih drugih. Tako da je to jedan vrlo težak proces naravno njemu ne idu u prilog ni opći svjetski, evropski, globalni trendovi koji su vrlo loši“, kaže on te dodaje da se oko 135.000 stanovnika srpske nacionalnosti vratilo iz izbjeglištva nakon ove akcije, od kojih je gotovo 65 posto reimigracijama otišlo iz Hrvatske u Evropsku uniju.
Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu u ponedjeljak, 4. jula Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) iz Sarajeva i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba u 11 sati organizuju polusatnu antiratnu akciju.
Organizatori, među kojima su i Centar za žene žrtve rata „Rosa“ i Centar za građansku hrabrost iz Zagreba te Ženska mreža Hrvatske navode da izražavaju suosjećanje sa žrtvama rata i podsjećaju na zločine u operaciji “Oluja”, kao i na njihovo državno organizirano negiranje.
„Nad građanima Republike Hrvatske srpskog etniciteta za vrijeme i nakon operacije ‘Oluja’ pripadnici Hrvatske vojske, policije i civili počinili su ratne zločine. Najveći broj nikada nije procesuiran“, stoji u saopćenju organizatora, kao i da je spaljeno više od 22.000 kuća te da je izbjeglo oko 200.000 građana.
„Suočavanje društva mora biti utemeljeno na činjenicama o počinjenim ratnim zločinima i politici etničkog čišćenja. Već trideset godina nije došlo do pomaka u suočavanju s činjenicama vezanima uz ratne zločine“, navode organizatori u saopćenju.
Osnivač i koordinator UDIK-a Edvin Kanka Ćudić za Detektor navodi kako je ovom akcijom cilj ukazati da nijedan rat nije dobar niti pravedan te da svaki donosi raseljavanje, zločine i kršenje ljudskih prava.
„Sve dok postoji interes javnosti za drugačiju interpretaciju prošlosti od one koju nam serviraju vlasti, polusatni protest na zagrebačkom trgu ima smisla. Nada je to da se svi ne mire sa politikom koja nema za interes regionalno pomirenje i jedinstven pristup zajedničkoj prošlosti. Možda to u ovom trenutku zvuči kao utopija. No, borba za bolje i pravednije društvo zadatak je civilnog društva. Od toga se ne smije odustati“, navodi on.
Generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču je pred Haškim tribunalom suđeno po optužbama da su bili dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je rezultirao počinjenjem zločina protiv čovečnosti. Prvostepenom presudom su Gotovina i Markač osuđeni, dok je Čermak oslobođen optužbi, ali su u žalbenom postupku svi oslobođeni.
Operacija „Oluja” počela je u rano ujutro 4. avgusta 1995. godine. Hrvatske oružane snage granatirale su Knin, „glavni grad“ Republike Srpske Krajine, ciljajući ka mjestima Benkovac, Obrovac, Gračac, ali i ka obližnjim selima. Oružane snage RSK-a, koje su ostale bez podrške Srbije, pružile su mali otpor i operacija je okončana za četiri dana.
Srpske snage počele su da se povlače, a zajedno sa njima je odlazilo i lokalno srpsko stanovništvo, koje se uglavnom kretalo ka Srbiji ili Bosni i Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj. Međutim, kako pokazuju sudski dokumenti, neki su odlučili da ostanu. To su uglavnom bili stariji ljudi, neki od njih nisu mogli da se kreću. U nekim selima je ostalo samo nekoliko stanovnika.