Dok sjedi u blizini predmeta svog oca Rešida Fazlića koji su izloženi u Spomen sobi u Memorijalnom centru u Potočarima, Amra Begić se prisjeća da je prije 20 godina prihvatila da radi u ovoj državnoj instituciji koja čuva sjećanja na žrtve genocida upravo zbog svog oca, koji je ubijen u julu 1995. godine.
Ona je prvi kustos Memorijalnog centra, gdje radi od 2005. godine, dok se njen otac još uvijek vodio kao jedna od nekoliko hiljada nestalih žrtava genocida.
“Željela sam biti tu jednog dana kada ga pronađem”, kaže Amra.
Danas pomoćnica direktora Memorijalnog centra, Amra sjedi u prostoriji u kojoj se nalazi stalna postavka Spomen sobe “Životi iza polja smrti”, za koje je i ona dala svoj doprinos kroz intervju usmene historije.
U videu je govorila o snažnoj i neraskidivoj ljubavi između nje i oca Rešida. Danas se prisjeća dana kada su pronađeni njegovi posmrtni ostaci.
“Sanjala sam da sjedim u masovnoj grobnici i da iz grobnice odvajam kosti mog babe, kao da znam šta pripada njemu, šta ne. Na kraju sna falilo mi je nešto malo i tako sam se probudila, i ne želeći da mamu rahmetli nasekiram, nisam joj ništa rekla, ali sam rekla svojim kolegama u Memorijalnom centru da sam sanjala takav san. On je zaista bio osoba broj jedan u mom životu sve do momenta kada sam rodila svoje prvo dijete”, kaže Amra, koja je bila jedna od prvih povratnica u Srebrenicu, najviše zbog svoje majke.
Istoga dana kada je sanjala kosti oca, kolege su joj predložile da pozovu Centar za identifikaciju, odakle su joj potvrdili da su našli posmrtne ostatke njenog oca u masovnoj grobnici na Snagovu. U decembru 2008. Amra i njena sestra su otišle u Centar za identifikaciju i prepoznale očeve lične stvari.
Tu je saznala više o načinu njegove smrti.
“Bio je to metak u glavu izbliza”, kaže ona.
Kao uposlenica Memorijalnog centra, znala je tačno šta mu se desilo.
“Znala sam šta se tačno desilo i kako je moj babo morao čekati. Preživio je strijeljanje, čekao je da se nađe tamo nekakav pripadnik Vojske Republike Srpske, da mu priđe i njegov život završi metkom u glavu izbliza. A znala sam da je sve što je moj otac u tom trenutku želio – da dođe do nas, da se negdje spojimo, da se vidimo, i nije uspio”, govori Amra kroz suze.
Ona govori smireno i posvećeno ispred kamere Detektora, ali, u vrijeme kad je snimamo, već je u Potočarima puno ljudi koji rade na pripremanju obilježavanja 30. godišnjice genocida.
Uposlenici Memorijalnog centra, od kojih su najveći broj same žrtve i preživjeli genocida, znaju tačno šta treba da pripreme za obilježavanje, ali ova godišnjica je drugačija jer očekuju više ljudi i istaknutih gostiju. Tri decenije nakon genocida za njih je dobar trenutak da se osvrnu na sve što su uradili, ali i razmišljaju o budućnosti svog rada.
Azir Osmanović posljednjih je šest godina šef muzejsko-arhivskog tima. On sjedi pokraj izložbe “Korak do smrti” dok govori da duže od 16 godina radi kao kustos Memorijalnog centra.
“U početku, za mene, kao nekog ko je kao dijete preživio genocid u Srebrenici, bilo mi je drago što sam došao u ovu instituciju da dam nekakav svoj doprinos, a opet, s druge strane, prvih mjesec dana imao sam noćne more, sanjao sam sve ono što sam preživio ovdje”, kaže Azir.
“Nekad sam se znao u pola historijskog časa ‘probuditi’”, dodaje on.
“Bilo je teško na početku, naporno, jednostavno nisam htio da odustanem jer sam se vodio time da trebam dati svoj doprinos zbog ovih ljudi koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici, u nekim slučajevima sam i ja mogao biti jedan od njih”, kaže Azir.
On neumorno vodi grupe posjetilaca, kojih je prošle godine bilo više od 140.000, kroz postavke Memorijalnog centra i objašnjava kako se genocid dogodio i koje su njegove posljedice.
Dok je sam preživio genocid, njegov brat Azmir je, sa svega 16 godina, u julu 1995. ubijen. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Poljanci, a identifikovan je i ukopan 2021. godine.
Azir je radio upravo na ovoj izložbi kada su mu javili da je identifikovana Azmirova lobanja, što je jedino i ukopao od njega.
“Ja imam troje djece. Dvoje starije su krenuli prema meni, počeli da me grle, i onda sam osjetio da sam tu neku svoju bol prenio na njih”, kaže on i dodaje da posljedice rata mogu osjetiti tri generacije onih koji su preživjeli ratne strahote.
“Preko 25 godina tragate za kostima svojih najmilijih, govorite: ‘Da je bar naći jednu kost, da znam gdje je mezar’, ali evo ja sam pronašao lobanju, ukopao je, međutim ja time nisam završio taj proces. Još uvijek se čovjek nada i traga da bi se još nešto moglo pronaći”, kaže on.
Hasan Hasanović. Foto: Detektor
Hasan Hasanović u genocidu je izgubio brata blizanca Huseina, ali i oca Aziza i daidžu Hasana, s kojima se posljednji put vidio 11. jula 1995. godine.
Hasan je 16. jula prešao na teritoriju pod kontorolom Armije Bosne i Hercegovine, a istog dana njegov otac je ubijen u Pilici, u Domu kulture.
“Ja preživljavam, a oni su taj dan obojica ubijeni i bačeni u masovne grobnice”, govori Hasan u svom svjedočanstvu za “Živote iza polja smrti” kroz koje je dao svoj doprinos za očuvanje sjećanja na ubijene u genocidu.
Cijeli njegov angažman, duži od decenije, u Memorijalnom centru motivisan je upravo time, a opisuje ga kao svoju misiju. I njemu je na početku bilo teško pričati ličnu priču.
“Često kada sam trebao da ispričam priču, toliko je bilo traumatično da sam razmišljao kako ću ja preživjeti to kazivanje, tu interpretaciju priče posjetiteljima. Zato danas razumijem ljude koji oklijevaju ili ne žele da dijele svoju priču. Bio sam ja takav. Međutim, koliko dijeljenje priče djeluje terapeutski naučio sam na sopstvenoj koži da mi je svaki put postajalo lakše”, kaže Hasan, koji je učestvovao u snimanju više stotina intervjua usmene historije preživjelih.
Poseban dio kolektiva Memorijalnog centra danas čine mladi ljudi rođeni poslije rata. Brojni njihovi srodnici nikada nisu prešli putem šuma i danas njih poznaju kroz priče njihove porodice.
Asistentica za međunarodnu saradnju pri Memorijalnom centru Mirela Osmanović danas ima 28 godina, a o braći Ahmedinu i Velidu zna iz priče roditelja i drugih ljudi. Ahmedin i Velid imali su 15 i 17 godina kada su ubijeni u genocidu. Brojne odgovore o tome šta im se dogodilo tražila je upravo radeći u Memorijalnom centru.
“Poznavala sam historijske činjenice, znala sam šta se desilo, šta je počinjeno, šta se dešavalo tokom jula ‘95. godine, ali nisam imala detaljne informacije o svojoj porodici, tok kako je zapravo to sve hronološki išlo”, kaže ona.
Imala je jaku želju da svojim radom, znanjem i vještinama u Centru doprinosi koliko može.
“Uvidjela sam da je zaista potrebnije više nego ikada i da sam jednostavno osjećala da treba da budem tu”, kaže ona.
Azir Osmanović. Foto: Detektor
Za Azira je važno da se na razne načine, kroz izložbe, kulturu, predavanja i pričanja tokom cijele godine govori o genocidu u Srebrenici upravo zbog mlađih generacija.
On, pogotovo mladim ljudima, želi objasniti kroz lični primjer nekoga čiji brat je ubijen sa 16 godina, a drugi brat, koji je imao svega osam godina kada je preživio genocid, oduzeo sebi život tri i po godine nakon rata, da su na ovom mjestu ubijana i djeca.
“Meni je izuzetno bitno da te mlađe generacije, djeca, da kada dođu ovdje u Memorijalni centar, razumiju i to da su djeca njihovih godina ovdje u Srebrenici tokom genocida odvajana i onda ubijana, da mnogo ljudi koji su preživjeli genocid u Srebrenici doživotno će imati posljedice”, kaže on.
U vremenu gotovo svakodnevnog negiranja genocida, kolektiv Memorijalnog centra – kroz brojne izložbe, ogroman arhiv svjedočanstava i dokumenata, artefakata u depou i muzejskim postavkama, edukacijom i brojnim drugim aktivnostima – od zaborava štiti uspomene na ubijene, opominje činjenicama, u nadi da se ne zaboravi, ali i ne ponovi zločin ovakvih razmjera.
U posljednjih nekoliko godina Memorijalni centar je, iz malog prostora s nekoliko izložbi, izrastao u istraživački centar posvećen izučavanju uzroka ovog zločina, prepoznavanju i raskrinkavanju negiranja genocida, ali i pričanja ovih priča širom svijeta. Takvu misiju uposlenici centra se nadaju nastaviti u budućnosti.
“Znala sam majke čija su sva djeca ubijena upitati odakle im snaga, odgovor je bio: ‘Da se duše spoje…’ Mi se nadamo da su svi oni ponosni na nas, da su njhove duše na najljepšem mogućem mjestu i da ćemo zaslužiti da nam se duše spoje na tom mjestu. To je ono što barem mene drži”, kaže Amra.