Na kraju sokaka u mjestu Bostahovine, blizu Sućeske, žive Nezira i Ramiza Fejzić. One dane uglavnom provode zajedno. Iako žive u odvojenim kućama, spavaju zajedno i dijele tople obroke i sjećanja na one koje su izgubili prije 30 godina.
Nezira, koja je 1995. izgubila tri sina, dočekuje ekipu Detektora s osmijehom na licu, iako bi, kaže, najsretnija bila da su joj na vrata pokucali Ramiz, Salim i Senaid, s kojima je živjela do rastanka u Potočarima. U Potočare, zbog narušenog zdravlja, danas ne ide.
Bili su vrijedni, pomagali joj u stočarstvu i poljoprivredi. Dugo se istinski nadala da će se ponovo sresti, dok nije saznala da su njihovi nekompletni posmrtni ostaci pronađeni u Lipnici kod Zvornika.
Nezira Fejzić. Foto: Detektor
U susret 11. julu i 30. godišnjici genocida u Srebrenici, kroz glavu joj prolaze slike i sjećanja.
Pojašnjava kako je njenog najmlađeg sina Senaida početak ratnih dejstava zatekao dok je bio u osmom razredu osnovne škole.
Danas nema ni njegovu, ni sliku druge dvojice sinova. Fotografije su izgorjele zajedno s kućom u kojoj su nekad sretno živjeli. Dok to priča, u kuću ulazi Ramiza, žena čija vesela narav prikriva tugu.
Ona iz Tuzle dolazi u Bostahovine kada joj to zdravlje dozvoli. Iako dijeli isto prezime s Nezirom, pojašnjava nam da nisu u srodstvu, ali da već više decenija dijele dragocjene trenutke pravog prijateljstva.
Dok briše suze maramom vezenog obruba kojom je pokrivena, Ramiza priča kako je rat dočekala sa kćerkom i mužem, s kojim se rastala u julu 1995. u Potočarima, gdje su razdvajani muškarci od žena i djece.
Za svog muža Ramu, koji je u momentu pogibije imao 40 godina, poslije je saznala da je ubijen u Pilici, a dio njegovih posmrtnih ostataka pronađen je u Liplju.
“Dvije kosti ukopala, ni glave, sve je to, kaže, podrobljeno, kako su premještali iz grobnice u grobnicu. Ja bih, reko, ukopala da se zna makar gdje da idem da Fatihu proučim”, kaže ona te dodaje kako je supruga ukopala 2012. godine.
Ramiza Fejzić. Foto: Detektor
Pokazuje fotografiju svog muža i opisuje njegovu crnu kosu. Opisuje ga kao visokog muškarca s kojim je provela 20 godina u sretnom braku.
“Fino živjeli prije rata, onako smo živjeli kako je Bog ostavio, pomagali se, slušali se, on mene, ja njega, i eto tako smo živjeli”, kaže Ramiza te dodaje kako je on radio u preduzeću “Boksit”, dok se ona bavila poljoprivredom i čuvanjem stoke.
U Bostahovinama trenutno živi dvadesetak stanovnika.
“Ima kuća, ali nema naroda, prazno… Kako ko umire, vidiš i mi umiremo, kuća se zaključava, ide se dalje, jer ne može omladina ovdje živjet, od čega će živjet?”, kaže Ramiza te dodaje kako joj svakoga puta teže pada dolazak u ovo mjesto, gdje je nekada bilo više mladog stanovništva.
Uz to, govore one, zime ovdje znaju biti duge, surove i hladne, a svakodnevicu im dodatno otežava i udaljenost od prodavnice i najbliže zdravstvene ustanove.