U jednoj od prostorija najpoznatije hale u kompleksu Memorijalnog centra Srebrenica, u pripremama za obilježavanje 30. godišnjice genocida postavljeni su slikarski materijal i prazna platna. Sve je spremno za otvaranje prvog saziva Umjetničke kolonije Srebrenica-Potočari. Dok su neka platna još uvijek prazna, druga tek počinju pričati priču o sjećanju na genocid. Od 13 umjetnika, neki su došli s već gotovim slikama.
Jedan od njih je i akademski slikar Džeko Hodžić, s kojim razgovaramo odmah nakon otvorenja kolonije, ispred njegovog rada “Apokalipsa dan poslije” na platnu dimenzija 2,45 x 2,40 m.
Hodžić kaže kako je tokom dugogodišnje karijere vodio umjetničke kolonije, poput Međunarodne umjetničke kolonije u Počitelju, ali da njegovo učešće u ovoj u Srebrenici predstavlja nešto posebno jer se radi o “ozračenom mjestu neuspjeha čovječanstva”.
“Ovo je mjesto koje opominje. Ovo je mjesto na koje mi treba da dolazimo s posebnim pijetetom i s posebnom energijom boli. To je nešto drugo od energije koja uzdiže. Ova treba da nas sažvače, da nas usisa u sebe”, kaže on.
Hodžić naglašava kako se nada da će se na ovom mjestu profilirati jedna vrsta kreativne umjetnosti koja će estetski opominjati čovječanstvo.
“To su mjesta na koja čovjek mora da se naježi kad dođe tamo. Ovdje se stisne nešto u grlu, srce šumi, treperi, udara kao bubanj… Ovdje se desila jedna nesreća. Ovdje se desio genocid. Ovdje se desilo nešto što se nije smjelo desiti poslije Drugog svjetskog rata”, dodaje on.
Detalj sa likovne kolonije u Potočarima. Foto: Detektor
Ideja za pokretanje ove kolonije, kako pojašnjava akademski grafičar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu Admir Mujkić, došla je od bibliotekara Filozofskog fakulteta u Sarajevu Vahida Piralića. Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu je s Memorijalnim centrom nakon toga oformila i prvi saziv Umjetničke kolonije u Srebrenici.
“Opirao sam se da reagujem u svom likovnom radu na ovu memoriju, ali kada je došla ova ideja, shvatio sam da se to može napraviti na jedan fin i dostojanstven način, da se ne iskorištava ničija patnja i bol, nego da dođemo da se poklonimo na ovaj neki umjetnički način i da uradimo što kvalitetnije radove koji će ostati u ovom muzeju”, kaže Mujkić.
Kustos Memorijalnog centra Azir Osmanović naglašava da je bitno na razne načine govoriti o genocidu u Srebrenici, te da se dogovarao s profesorom Mujkićem o tome kako bi se to moglo učiniti kroz umjetnost.
“Dogovorili smo se da to u početku bude između deset do 12 umjetnika iz BiH, da vidimo kako će to ići. U budućnosti planiramo da to bude tradicija, da se svake godine u junu ovdje održava umjetnička kolonija, a da možda sljedeće godine pokušamo to proširiti na region, a poslije toga ići na evropske i svjetske umjetnike koji budu zainteresovani da budu učesnici”, pojašnjava Osmanović.
Umjetnici su obišli Memorijalni centar, mezarje, kao i neka od stratišta gdje su Srebreničani ubijani u julu 1995. godine.
“Želio sam prvi dan, kada dođu ovdje, da puno ne rade na svojim radovima, nego da ih provedemo kroz Memorijalni centar, a onda odemo i obiđemo neke historijske lokacije, kako bi možda oni dobili neke ideje šta tačno staviti na platno”, kaže Osmanović.
Osmanović i Mujkić tokom kolnije. Foto: Detektor
Akademik Hodžić pojašnjava na koji način likovna umjetnost doprinosi kulturi sjećanja.
“Likovni govor je nemušti jezik, ali on je jezik koji najduže pamti. Ova platna traju godinama, i godinama svjedoče… Slika stalno opominje. Slika je stalno taj jedan svjedok događaja koji se dogodio, i ona najduže pamti i to pamćenje je obavijeno tišinom”, kaže Hodžić i pojašnjava da, kada se ulazi u neku galeriju ili muzej, “isto je kao kad vjernik ulazi skrušeno da se moli Bogu”.
On dodaje da slike formatom, dokumentarnošću i estetskim kvalitetom opominju čovjeka, kao i svim što je simbioza jednog umjetničkog djela.
U trenutku kada razgovaramo s profesorom Mujkićem, iza njega su njegova dva tek započeta rada koja se vežu za njegov grafički ciklus “Krajišnici čuvari”.
“U ovom slučaju imam namjeru da napravim ta dva stražara koji će čuvati tu memoriju, kao neki gardisti koji će ostati u ovoj postavci”, kaže on.
Mujkić smatra da je moć umjetnosti ogromna ako se koristi “u razumnim okvirima”.
“Kada sam pozvao kolege da učestvuju ovdje, niko nije pristao ‘na prvu’, svi su tražili neko vrijeme da razmisle, da u sebi izaberu da li su oni sposobni i da li su u stanju da odgovore takvoj jednoj tematici”, kaže on i dodaje da se na početku kolonije osjeti odgovornost i da je svako došao da dâ sve od sebe.
Negiranje genocida i zločina, prema njemu, postojat će dokle god postoje retrogradne politike, te da će svima biti lakše jednog dana kada svi to priznaju.
“Predugo traje, ali mislim da će doći vrijeme za to”, kaže i kao primjer navodi denacifikaciju u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata i način kako je ona prebrodila “te prve bolesti”.
“Oni su danas ljudi koji znaju ko su, imaju tu prošlost. Bilo bi najbolje kada bi se i na prostoru Balkana to isto desilo, da bismo mogli da idemo dalje, jer ovako stagniramo. A ove ljudi i koje savjest nekad posjeti, nadam se da će savjest biti uporna i da će ih posjećivati svaku noć i da će se to jednom desiti, da se kaže istina, šta se desilo”, dodaje on.
Osim Hodžića i Mujkića, koji je voditelj ove umjetničke kolonije, u njoj učestvuju još umjetnici iz Bihaća, Jajca, Mostara, Tešnja, Tuzle i Sarajeva.
Kolonija je trajala sedmicu dana, a Osmanović kaže da će svi radovi biti izloženi u velikoj sali za komemoracije 11. jula. To će biti prva službena izložba ove kolonije, pojašnjava Mujkić.
Također dodaje da će djela ostati u muzejskoj postavci Memorijalnog centra Srebrenica, a da su naredni planovi da se iduće godine priredi eventualno kolonija za studente i čak goste iz republika bivše Jugoslavije.
Planirano je da ova izložba u jesen bude izložena u Galeriji Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Hodžić smatra da su umjetnici misionari, ali ne oni koji mijenjaju svijet.
“Umjetnici ne mogu da mijenjaju svijet. Umjetnici mogu da opominju, da skreću pažnju. Kriva Drina se ne može ispraviti, ali se može kuckati pomalo, pa eto tako, koliko mi zakačimo, koliko ko zakači svojom kreativnošću, ozbiljnošću i pristupom”, kaže on.