Od kraja rata u Bosni i Hercegovini, negiranje je dio političke i ideološke strategije za mijenjanje historijskih činjenica i minimiziranje sudski utvrđenih zločina. Ovo je zaključak studije “Politika revizionizma: Negiranje zločina i genocida u Bosni i Hercegovini”, koja kroz četiri pojedinačne studije ispituje negiranje zločina.
“Negiranje zločina je institucionalizirano i kroz aktivnosti političkih, obrazovnih i medijskih struktura, što je prisutno u Republici Srpskoj i Srbiji, gdje se promoviraju narativi koji umanjuju obim zločina, osporavaju sudski utvđene činjenice i pokušavaju revidirati historijske događaje”, navodi se.
Negiranje je vidljivo kroz političke diskurse, revizionističke publikacije i institucionalno osporavanje sudski utvrđenih činjenica.
Ove pojave, kako se navodi, nije zaustavila ni Odluka visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka o zabrani negiranja genocida i slavljenja presuđenih zločinaca.
Iako je podignuto više krivičnih prijava protiv lica koja su na različite načine negirala genocid, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije još adekvatno reagovalo, navodi se.
“Ovakav pristup dodatno produbljuje osjećaj nekažnjivosti i omogućava nastavak prakse javnog negiranja zločina, čime se narušava proces suočavanja s prošlošću i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini”, stoji u studiji.
U četvrtak, 22. maja 2025. godine, bit će izrečena prva presuda Vojinu Pavloviću, optuženom za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Prema dvije optužnice, na teret mu je stavljeno veličanje osuđenog za ratne zločine 2023. godine, kao i odobravanje genocida u Srebrenici.
Negiranje genocida je vidljivo kroz crtanje murala, dijeljenje letaka, fotografija, pri čemu se ističe veličanje i slavljenje Radovana Karadžića i Ratka Mladića, osuđenih za genocid i ratne zločine na doživotne kazne zatvora.
Osporavanje kategorizacije zločina kao genocida
Mezarje Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Foto: Detektor
Izdavanjem Direktive broj 7 i Direktive 7/1, kojima je planirano razdvajanje i sužavanje Srebrenice i Žepe, te stvaranje uslova za njihovo eliminiranje, započela je operacija “Krivaja 95”.
Operacija je započela u julu 1995. godine, a 11. jula, kada je VRS zauzeo sigurnu zonu Srebrenica, hiljade Bošnjaka su otišle u bazu Ujedinjenih nacija u Potočarima, nakon čega su zarobljeni, odvođeni i ubijani na ranije određenim lokacijama.
Otkrivene su 94 masovne grobnice i 336 površinskih lokacija povezanih s genocidom iz 1995. godine, navodi se u studiji, u kojoj se pojašnjava kako je jedan od preovladavajućih narativa negiranja genocida zastupanje navoda da je Srebrenica namjerno predata Srbima kako bi se iznudila NATO intervencija.
“Nijedan pregledani dokaz u toku sastavljanja ovog izvještaja ne navodi na to da je bilo koja strana, bosanska ili međunarodna, spretno uredila ili mirno prihvatila pad Srebrenice, osim onih koji su naredili i izvršili napad na nju”, navodi se u Izvještaju generalnog sekretara UN-a o zbivanjima u Srebrenici koji se citira u studiji.
Odgovor na kontinuirano negiranje genocida ogleda se i u osnivanju Memorijalnog centra na prostoru nekadašnje Fabrike akumulatora u Potočarima 2000. godine.
Uprkos sudskim presudama, negiranje se nastavilo na način da se zločini prekrajaju i dokazani genocid negira. Na ovo ukazuju i izvještaji Vlade Republike Srpske.
Izvještaj specijalne istražne komisije za Srebrenicu iz 2004. priznao je da su vojne i policijske snage RS-a počinile genocid, identificirajući učesnike u vojnim i policijskim operacijama u julu 1995. godine.
On je negiran 2018. godine, kada je Milorad Dodik kazao kako izvještaj sadrži “lažne podatke” te da je “zločin u Srebrenici priređena tragedija sa ciljem satanizacije Srba”, nakon čega je formirana “Nezavisna međunarodna komisija koja je uradila istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992‒1995. godine”.
Ovim izvještajem osporeno je kategoriziranje zločina u Srebrenici i oko nje genocidom, pri čemu se navodi da su žrtve poginule u borbi, te se kritikuje rad Međunarodnog tribunala.
Detektor je ranije analizirao najvažnije dijelove izvještaja i poredio ih sa zaključcima vijeća u presudama pred Haškim tribunalom, te utvrdio kako se niz stavova protivi zaključcima presuda.
Izvještaji o negiranju genocida u Srebrenici, koje objavljuje Memorijalni centar u Srebrenici od 2020. godine, identificirali su u periodu od 1. maja 2020. do maja 2022. više od 900 javnih negiranja genocida, primarno u Srbiji, Crnoj Gori i bosanskohercegovačkom entitetu RS, navodi se u studiji.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 2024. godine izglasala Rezoluciju kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici te se osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Za usvajanje Rezolucije glasale su 84 države, 19 je bilo protiv, a 68 suzdržano.
Nakon donošenja Rezolucije, narativ se u Srbiji i Republici Srpskoj nije mijenjao, ukazuje studija.
Fotografija logoraša kao meta revizionistima
Fikret Alić. Foto: EPA-EFE/Freek van den Bergh
Od maja do augusta 1992. godine u Prijedoru je nesrpsko stanovništvo odvođeno u logore “Omarska”, “Keraterm” i “Trnopolje”, kroz koje je prošlo više od 31.000 ljudi, navodi se u studiji autora Jasmina Medića, Hikmeta Karčića, Muamera Džananovića i Elvedina Mulaglića.
U augustu 1992. godine strani novinari su pronašli logore, a nakon objave o njima, postojanje logora se pokušalo negirati.
Logori su nazivani “sabirnim centrima” u koje su civili dolazili da bi se “klonili od ratnih sukoba”, navodi se u studiji te podsjeća na fotografiju logoraša Fikreta Alića na kojoj on pruža ruku novinaru preko bodljikave žice.
Upravo ta fotografija “bila je primarna meta revizionistima i negatorima zločina u pokušaju opovrgavanja prezentovanih dokaza o postojanju logora i u nekim krugovima u zapadnoj Evropi”.
Negiranje postojanja logora u Prijedoru primjetno je i danas, pri čemu je najpoznatiji negator među novinarima Milomir Marić.
On je u više navrata za logor “Trnopolje” rekao da je to bio “sabirni centar iz kojeg su ljudi mogli izaći kada su htjeli”.
“Kao voditelj u jednoj emisiji, ponavljajući ranije teze, za najpoznatijeg logoraša Fikreta Alića kazao je da je bolovao od tuberkuloze”, navodi se u studiji.
U studiji se podsjeća i na obilježavanje Dana bijelih traka, koje je započelo 2012. godine.
Prve godine obilježavanja, policija u Republici Srpskoj je tragala za osobama koje su nosile bijele trake, da bi ih sankcionirala.
“Vlasti su se protivile obilježavanju Dana bijelih traka pa je tadašnji prijedorski gradonačelnik Marko Pavić obilježavanje nazvao ‘slavljem i običnom gay paradom’”, podsjeća studija.
Proteza žrtve na Markalama kao namještaljka
Granata s Markala u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu. Foto: Detektor
Opsada Sarajeva, najduža opsada glavnog grada u historiji, počela je u aprilu 1992., pri čemu je u maju te godine počinjen prvi veći masakr kada je granatirana glavna ulica Sarajeva.
U redu ljudi koji su kupovali hljeb ubijeno je 23 Sarajlija, a u februaru 1994. godine granatirana je pijaca Markale, kada je stradalo 68, a ranjeno više od 139 civila.
“Sinhronizovano, mediji iz RS-a emitovali su razgovor u kojem su Karadžić i drugi učesnici tvrdili da su snimci masakra inscenirani i da su ‘leševi ljudi koji su umrli ranije korišteni, a također i marionete i plastične lutke’”, navodi se u studiji.
Na snimcima se pojavila i proteza, za koju je tokom suđenja Radovanu Karadžiću utvrđeno da je pripadala Ćamilu Begiću. Primjer proteze koji se prikazivao kao namještaljka koristi se za negiranje zločina na Markalama.
Almir, sin Ćamila Begića, koji je u Haagu svjedočio, za Detektor je ispričao kako je stradao njegov otac 1994. godine.
Sudski utvrđene činjenice u vezi sa Sarajevom negirane su i u izvještaju “Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu u periodu 1991–1995. godine”, koju je formirala Vlada RS-a.
“Izvještaj objavljen 2020. godine i napisan na 1.250 stranica predstavlja revizionističku i izrazito kontroverznu interpretaciju same historije i rata u Bosni i Hercegovini”, stoji u studiji.
U ovom izvještaju se navodi kako su Srbi bili ciljano satanizirani, a da je selektivna pravda ICTY-a doprinijela prikazu Srba kao agresora.
Prema ovom izvještaju, nije se desila opsada Sarajeva, već blokada, a zločini nad Srbima su sistematski zanemareni.
U analizi Detektora ranije je utvrđeno kako zaključci ovog izvještaja ne odgovaraju zaključcima presuda. Osnivanje ove komisije ranije su kritizirali pravnici i eksperti za tranzicijsku pravdu, navodeći da se njihovim imenovanjem pokušava osporavanje kampanje terorisanja građana Sarajeva.
Teorije zavjere kao koncept za negiranje zločina u Tuzli
Kapija. Foto: Detektor
U Tuzli je 25. maja 1995. godine na centar grada ispaljena granata koja je eksplodirala na Kapiji, popularnom okupljalištu mladih. Tada je ubijena 71, a ranjene 173 osobe.
U studiji se podsjeća kako je Milorad Dodik 2009. godine tvrdio da je zločin na tuzlanskoj Kapiji insceniran.
Za negiranje zločina na Kapiji koriste se teorije zavjere kao i za pijacu Markale.
Novak Đukić je osuđen za napad na Kapiju. Sud BiH mu je izrekao kaznu od 20 godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. On ovu kaznu ne služi jer je pobjegao u Srbiju, čije državljanstvo ima.
Odbrana Đukića je tokom suđenja organizirala rekonstrukciju granatiranja na vojnom poligonu Nikinci u Srbiji, s ciljem da ospori zvanične nalaze istrage i presude.
“Ovaj proces sproveden je u saradnji s Republičkim centrom za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS-a, Ministarstvom pravde Srbije i Đukićevom odbranom, koji su predstavili navodne rezultate prema kojima granata koja je pala na Kapiju nije došla s područja Ozrena pod komandom VRS-a”, navedeno je u studiji.
Provodeći ovu rekonstrukciju, Odbrana je pokušala dokazati da je eksplozija posljedica eksplozivne naprave.