Savo Pejić je ispričao da su njegova supruga i troje djece u aprilu 1992. iz Hrasnice otišli kod familije, da su Srbi bili angažovani u radnom vodu čiji je komandir bio izvjesni Miki i da su se skupljali kod garaža kod nebodera u Hrasnici.
Naveo je kako su jedne prilike ispred garaže preuzeli par tabuta – kasnije je saznao da je u jednom bio Borko Stojanović – i sahranili ih kod Muzičke škole. Dodao je i da su garaže bile pune zatvorenika Srba.
Svjedok je ispričao kako su junu 1992. njegov stan pretresali pripadnici Vojne policije, navodeći da je među njima znao Peru Šutala. Pejić je kazao kako je do 18. augusta bio u radnom vodu.
“Otišao sam da cijepam drva kod komšije. Došao je njegov sin i rekao da dolaze Fikrini specijalci da pretresaju stan… Jedan mlađi je u sobi dječijoj našao neki papir i rekao je: ‘Evo, našli smo koordinate!’ Rekli su kao da su našli kao neku mapu. Možda mi je neko podmetnuo”, ispričao je svjedok, navodeći da nije imao oružje.
Kazao je kako ga tokom privođenja u stanicu niko nije dirao, a da je nakon toga odveden u garaže. Rekao je da su Srbi, osim garaža, privođeni u školu “Aleksa Šantić”.
“Moja zgrada je bila blizu škole. U toku noći čujem jauke, vrisku i batine iz fiskulturne sale. Kasnije saznajem ko strada”, kazao je svjedok navodeći kako je u garažama čuo da su podlegli Aleksa Stranput i Radomir Drašković.
Ispričao je kako su Fehim Belko zvani Dedo i Pero Šutalo tukli kod garaža. Rekao je kako su ga vezanog u gepeku vodili na strijeljanje na Mejdan, te da su izvadili automatske puške i pucali mu kraj glave. Naveo je kako ga je policajac nadimka Trkać vratio u garažu, nakon čega je tri sata tjeran da grize limenu ploču koju su mu našli u kući, a na kojoj je bila slika Njegoša.
Izjavio je kako su garaže bile pregrađene, da zatvorenici nisu imali dovoljno hrane i da su mokrili u kantu. Prisjetio se kako su ga tukla četvorica stražara u atomskom skloništu, a jednom ga je, kazao je, izveo Senad Gadžo, koji ga je isprebijao sa Zaimom Laličićem, nakon čega je mokrio krv.
Senad Gadžo i Zaim Laličić su ranije oslobođeni optužbe za zločine u Hasnici.
Poslije garaža su, prema Pejićevim riječima, prebačeni u prostorije zgrade u ulici Alekse Bojkovića, te da je upravnik ovog logora, kako je rekao, bio Rasim Okerić.
Pejić je ispričao kako su vođeni na radove u Butmir tokom 1993. godine, a da su prethodno kopali u “Famosu”. Kazao je kako je Rajko Knezović poginuo od granate tokom pravljenja mosta Kolonija – Butmir, kao i neki Mujanović. Naveo je i kako su prema Ilidži u Butmiru i Kotorcu kopali tranšeje i rovove, te da ih je za to vrijeme tukao ko bi naišao. Dodao je i kako su “u Alekse Bojkovića dovedeni zatvorenici iz ‘Silosa’ u Tarčinu”.
Nakon bijega dvojice-trojice zatvorenika, kako je ispričao, ostale je isljeđivao Mustafa Gegaj.
Enes Zukanović, Fikret Prevljak, Emir Redžović, Vahid Alađuz, Rasim Okerić, Mustafa Gegaj, Mujo Vatreš, Vahid Muharemović, Mirsad Tuzlak i Senahid Godinjak optuženi su da su na području Hrasnice, Sokolović-Kolonije i Butmira organizovali nezakonito zatvaranje i zlostavljanje civila srpske nacionalnosti i ratnih zarobljenika pripadnika Vojske Republike Srpske, u prostorijama OŠ “Aleksa Šantić”, zatim u garažama u ulici Igmanskih partizanskih bataljona br. 11 i u podrumskim prostorijama nedovršene stambene zgrade u ulici Alekse Bojovića Brke, koji objekti su imali karakter logora i koji su bili pod ingerencijom Štaba oružanih snaga Ilidža.
Odbrane će na narednom ročištu 13. maja unakrsno ispitati svjedoka.
