Dok se probija kroz zaraslo šiblje do ruševina svog prijeratnog doma u Novom Gradu kod Odžaka, Vlado Dragojlović kaže da rijetko dođe da obiđe kuću iz koje je protjeran u proljeće 1992. godine.
“Poslije preživljenog logora nije bilo nikakve dileme da li treba i dalje živjeti tu, bez obzira koliko je selo bogato i lijepo i napredno, jednostavno sam okrenuo, ostavio grobove svojih predaka i došao u Modriču”, kaže Vlado.
“Ratne rane su previše duboke, pogotovo posljedice zatvaranja, višemjesečnog boravka u logorima. Kako sam prošao, mnogi su prošli gore”, kaže ovaj predsjednik Udruženja ratnih zarobljenika i logoraša.
Vlado Dragojlović. Foto: Detektor
Vlado je bio zatvoren na više lokacija. U osnovnoj školi u Donjoj Mahali polomljena mu je jagodična kost i poizbijani zubi. Od udaraca su mu naprsnula rebra. U Brodu je svjedočio dovođenju žena koje su silovane.
“Pa se znalo desiti da neko ovamo leži, a da mu je tamo supruga u nekoj kancelariji, pa da čuje svašta i vidi. Saznao sam da su žene koje su bačene na više lokacija toliko zlostavljane od silovanja brutalnog. Onda ti je svejedno da li ćeš poginuti ili nećeš, i jednostavno neki instinkt te vodi kroz život, neka želja, ne znam ni ja šta”, kaže on.
Drago Božić iz Bukove Grede je također bio zatvoren u “Donjoj Mahali”. O sjećanjima iz logora danas piše knjige. Ne osjeća se prijatno dolaziti u mjesta gdje je bio zatočen, pa ga posjećujemo u Pećincima u Srbiji, gdje danas živi.
Kaže da je 418 dana proveo u logorima – tri mjeseca u Orašju, deset u “Donjoj Mahali” i šest dana u Ljubuškom.
“Dolazak je katastrofalan, znam šta se dešava u toj ‘Donjoj Mahali’, znam šta se dešava tim ljudima, da su prebijeni”, opisuje on.
Prvi put je zarobljen u maju i ubrzo pušten. Nakon samo nekoliko dana ponovo je odveden u istu šupu od 12 kvadrata u kojoj je bilo skoro 50 ljudi.
“Izveo me čovek pod nadimkom Bandžo i on me usput do kuće maltretirao, tukao me palicom. I onda tamo razgovor, neka dva civila su bila. Razgovarali su sasvim korektno sa mnom dok nije došao Pero Konj. Kad je izlazio, udario me, ne šakom nego punim dlanom, onako iza vrata”, kaže Drago.
Pero Vincetić zvani Konj je 2021. preminuo u Hrvatskoj. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ga je teretilo za ratne zločine počinjene 1992. i 1993. nad žrtvama srpske nacionalnosti na području Orašja.
Drago je ubrzo odvezen u fiskulturnu salu Srednjoškolskog centra u Orašju. On opisuje kako je jednom predveče došao Pera Konj i rekao kako će poslati automobil koji će njegovu majku odvesti na liječenje. Drago se bojao odvođenja.
“Majka je odvezena taj dan, nisam mogao da verujem da se ona više nikad neće vratiti nazad, ona je odvezena u zastavi 128 šarene boje, maskirnoj, još mi čak mahnula iz kola”, prisjeća se on.
Poslije je saznao da je njegova majka bila u Vinkovcima na operaciji, te da je preminula nakon što je četiri dana bila na aparatima.
Njene posmrtne ostatke poslije je razmijenio i sahranio u Pećincima. On je u “Donjoj Mahali” bio zatvoren s Jovanom Cvijanovićem koji danas živi u Šamcu. Prije početka rata živio je u Orašju, a mjesec dana nakon granatiranja, u aprilu 1992., zatvoren je u šupu.
“Kad sam izašao iz auta, čujem vrisak, čovjek umire, ali ne znam ko je. Ja sam ćutao, kad vrata se otvaraju vidim čovjeka vuku i prepoznam ja – moj rođak. Vuku ga, toliko su ga prebili. Onda kaže ulazim ja. Uđem, sjednem, vrata, klupa je bila sa naslonjačem i sad kaže meni Mato Rakijica: ‘Sjedi tu’ i ode tri-četiri koraka, i vrati se i spuca mi šamarčinu, kaže: ‘Dobar si ti čovjek’”, opisuje.
Protiv Mate Živkovića zvanog Rakijica u Sudu BiH vodi se postupak za ratne zločine počinjene u šupi i u logoru u Donjoj Mahali. S njim je za progon srpskog stanovništva – ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama u Orašju – optuženo još osam bivših pripadnika komandnih struktura Hrvatskog vijeća obrane, te vojne i civilne policije u Orašju.
“Dolazi Pera: ‘O, stigao nam je Jovo’, sveže mi ruke, gramofon, kasetofon kabal produžni, sveže mi noge i onda me tukao jedno sat vremena“, prisjeća se Jovan.
“Nije bilo kvadrat da nije pala palica, ja sam izgledao tamnoplave boje. Poslije toga, kraj te klupe gdje sam sjedio, uhvati me i baci me na zid, ja padnem na klupu. Kad padnem sa klupe, on petom po kičmi u donjem dijelu”, kaže on.
Nakon pretrpljenih udaraca, prevezen je u Srednjoškolski centar u Orašje, a potom u “Donju Mahalu”, gdje je ostao 14 mjeseci. U ovom logoru je posljednji put vidio oca i brata.
Kaže da ga je najviše tukao Mato Baotić, ranije osuđen na 13 godina zatvora. U obrazloženju presude se navodi da je nečovječno postupao prema zarobljenim civilima – Peri Božiću, Jovanu Cvijanoviću i zaštićenom svjedoku S-2, koje je izvodio iz logora “Donja Mahala” te ih u sobi za saslušanja tukao lancima, kablom za struju, nogama i pesnicama.
Njegov najteži dan je bio kada su njega i njegovog brata natjerali da se međusobno tuku.
Opisujući najupečatljivije momente kojih se nerado sjeća, kaže da ga je u više navrata tukao i Pero Vincetić.
“Uzeo je staklenu bocu i jedno dva-tri puta po glavi da pukne koža, međutim, nije. Zatim je uzeo policijsku palicu onda mi je rasjekao arkadu, da budem krvav, taj detalj ne možeš zaboraviti, to ostane u sjećanju. Onda je uzeo heftaricu i kaže: ‘Da ti napravim da budeš minđušar’. Onda je uzeo po jedno četiri-pet komada u ovo, po četiri pet komada u ovo [uho]”, opisuje on.
Jovan Cvijanović. Foto: Detektor.
Sjećanja na torture u logorima svježa su i tri decenije nakon ratnih dejstava, kao i fizičke i psihičke posljedice. Bivši logoraši imaju želju da odgovorni za njihovo zatočenje i premlaćivanje budu procesuirani.
“Da mi je doživjeti da jedan bude kažnjen, nek umrem. Ali ovi sad, ko zna, oni se možda i kreću po Orašju”, kaže Jovan.
Drago i Jovan ranije su svjedočili u predmetu Đuro Matuzović i ostali u Državnom sudu. Ne kriju razočarenje zbog dugotrajnog postupka koji je počeo u ljeto 2017. i u kom, nakon osam godina preživjeli još nisu dočekali pravdu.
Dok pruža podršku preživjelim logorašima, Vladu se nerijetko može sresti kako prati suđenja za ratne zločine pred Sudom BiH.
“Radeći ovo što radim i trudeći se da dam svoj doprinos u stvaranju nekog pozitivnog ambijenta za buduće generacije, ovdje da se stvori trajni mir, da se dođe do pomirenja, ali pomirenja nema bez procesuiranja ratnih zločinaca, to valjda svakom mora biti jasno. To je za mene veći prioritet nego bilo kakav ekonomski napredak ove zemlje”, kaže on.
