Vilha Đogo (60) nikada, kako sama kaže, neće razumjeti zašto je njen otac ubijen.
„Očigledno je imao pogrešno ime“, navodi ona, 32 godine nakon što je njen otac Džafer Đogo ubijen pucnjem u glavu iz neposredne blizine u regionu Bukovice na sjeveru Crne Gore, blizu granice s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom.
Džafer Đogo je imao 57 godina kada su ga 15. juna 1993. godine lišili života. Jedan je od najmanje šest Bošnjaka koje su vojnici, policajci i paramilitarci ubili a koji su se bez straha kretali ovim dijelom Crne Gore dok je preko granice u Bosni i Hercegovini bjesnio rat.
Prema podacima Udruženje prognanih Bukovičana, dok je trajao rat u BiH, odnosno između 1992. i 1995. godine, u regionu Bukovice je ubijeno šest ljudi, dvoje je izvršilo samoubistvo nakon mučenja, 11 je oteto, a ukupno 90 porodica je protjerano i njihove kuće opljačkane.
Jedina osoba koja je do sada osuđena za ove zločine je Majoš Vrećo, pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), koji je 1994. godine osuđen na 14 godina zatvora, između ostalog, i za ubistvo Džafera Đoge.
Međutim, Đogino ubistvo nije tretirano kao ratni zločin, već kao ubistvo motivisano nacionalnom mržnjom. Vreću je krajem 2001. godine pomilovao tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović; dok je drugi pripadnik VRS-a, Dragomir Krvavac, oslobođen optužbi zbog neuračunljivosti.
Pet bivših rezervista Vojske Jugoslavije (VJ) – Radmilo Đuković, Radiša Đuković, Slobodan Cvetković, Milorad Brković i Đorđe Gogić – i dva bivša rezervista crnogorske policije – Slaviša Svrkota i Radoman Subarić su u Crnoj Gori 2010. optuženi za nehuman tretman civila bošnjačke nacionalnosti, uključujući mučenje, nasilno ponašanje, pljačkanje, premlaćivanje, prijetnje smrću i nanošenje teške patnje koje su dovele do raseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Bukovice.
Veselin Veljović, u to vrijeme komandir Stanice milicije u Pljevljima, na suđenju se pojavio kao svjedok, iako su drugih svjedoci tvrdili da je bio uključen u zlostavljanje.
Veljović je pred sudom rekao da su vojska i policija djelovali u skladu s pravilima i pokušavali zaštititi stanovnike Bukovice u uslovima rata u BiH. Naveo je da su paravojne grupe, „i srpske i bošnjačke“, sijale strah, te da su „preseljenja“ Bošnjaka u Pljevljima, BiH pa čak i Turskoj bila „bazirana na njihovim dobrovoljnim odlukama“.
Optuženi su oslobođeni krivice, ali je presuda poništena zbog proceduralnih grešaka. Na ponovljenom suđenju 2011. godine takođe su oslobođeni optužbi, kada je Viši sud u Bijelom Polju presudio da su Bošnjaci napustili područje Bukovice dobrovoljno i da su policija i vojska opravdano vršili pretrese njihovih domova jer su tražili oružje. Žalba tužilaštva na ovu presudu je odbijena.
Grupe za ljudska prava ističu da je ovaj slučaj poslao zastrašujuću poruku žrtvama i doprinio stvaranju klime nekažnjivosti za ulogu Crne Gore u ratnim zločinima počinjenim tokom krvavog raspada Jugoslavije.
„Izostanak pravde za žrtve, zajedno sa neadekvatnim priznavanjem njihovog stradanja, dodatno otežava proces pomirenja, jer osjećaji nepravde ostaju neriješeni“, kaže Ivan Radulović iz nevladine organizacije Građanska alijansa iz Podgorice.
„Uprkos protoku vremena, zločini u Bukovici i širi kontekst ratnih zločina ostaju centralna pitanja u potrazi za pravdom i pomirenjem u postkonfliktnom društvu“, ističe on.
Specijalni državni tužilac Crne Gore saopštio je 4. februara ove godine da namerava da ponovo otvori predmete o Bukovici, zločine počinjene u Morinju i Kaluđerskom Lazu i deportaciji izbeglica iz Herceg Novog.
Iako je ova odluka pozdravljena, za žrtve koje su provele protekle tri decenije čekajući pravdu, možda prekasno dolazi.
„Prošlo je više od tri decenije od događaja u Bukovici, što umnogome otežava prikupljanje novih dokaza i svjedočenja”, naglašava Radulović. On kao primjer navodi da je 2019. godine preminuo svjedok optužbe Jakub Durgut, koji je napisao knjigu o zločinima u Bukovici.
„Mnogi ključni svjedoci – poput Jakuba Durguta, koji je značajan dio svog života posvetio dokumentovanju ovih zločina – nažalost više nisu među nama”, dodaje on.
Bez odštete
Mnogi preživjeli i dalje nerado govore o tome šta se dešavalo u Bukovici između 1992. i 1995. godine.
Jedan od njih, koji je želio ostati anoniman, objašnjava da za mnoge zločine nikada nije provedena adekvatna istraga, kao što je paljenje devet kuća u pograničnom selu Vitine i ubistvo dvojice civila, Šaćira Ramovića i Omera Duraka, od strane pripadnika VRS-a. Za ono što se desilo u Vitini niko nikada nije odgovarao.
Vlada Crne Gore je 2008. godine izdvojila 4,5 miliona eura za rekonstrukciju 106 kuća u selima Bukovice, u sklopu projekta podsticanja povratka porodica koje su napustile ovo područje. Do kraja 2015. godine obnovljeno je 85 kuća, ali se vratilo samo šest porodica.
Neke porodice su tražile odštetu od države.
U periodu od 2006. do 2007. godine podneseno je 10 tužbi protiv države Crne Gore, kojima je zatražena odšteta za ubistvo članova porodice, mučenje i uništavanje imovine.
U nekoliko slučajeva prvostepene presude su bile donete u korist tužilaca. Državi je naloženo da isplati odštetu od 15.000 eura za smrt civila, 10.000 eura za svaki slučaj torture i 1.530 eura za uništavanje imovine, ali je država uspešno uložila žalbu u svakom tom predmetu. Nakon oslobađajućih presuda u slučaju Bukovica 2011. godine, sve tužbe su odbačene.
Među onima koji su tužili državu bila je i porodica Đogo. Osnovni sud u Podgorici je u maju 2011. godine utvrdio da je država bila dužna svim svojim građanima pružiti sigurnost, ali da je njena konkretna odgovornost za nastalu štetu u ovom slučaju ,,podlegla zastari”.
Vilha Đogo danas živi u Mostaru, ali svakog ljeta ode u posjetu, nekada nastanjeno mješovitim stanovništvom, bukovičkom selu u kojem je odrasla – Tvrdakovići.
„Kada je počeo rat, djeca su obukla uniforme; nikad se više nismo pozdravili. Kasnije su htjeli da se pomire, ali ja o tome nisam ni razmišljala. Devedesete su bile test ko je čovjek, a ko nečovječan. Svi su pokazali svoje pravo lice”.
„Policija je dva puta pretresla našu kuću“, priča Đogo za BIRN. „Oba puta su to bili naše komšije pravoslavci. Moja majka i njihova su nekada zajedno pili kafu”.
Đogo dodaje da je istraga o ubistvu njenog oca bila veoma pogrešna.
„Cijela istraga je bila usmjerena na počinioca, dok su saučesnici i oni koji su podsticali na ubistvo i bili prisutni prilikom ubistva oslobođeni optužbi”, ističe ona.
Kuća u kojoj je odrasla i danas postoji. Postavila je spomen-ploču na mjesto gdje joj je otac ubijen. Kada dođe u posjetu, odlazi na groblje, da sredi očev grob.
„Razočaravajuće je kad shvatiš ko su ti komšije“, kaže ona.
„Zajedno smo rasli, jeli, pili, razmjenjivali i pozajmljivali odjeću, išli na posao, pomagali djeci oko domaće zadaće i na kraju je ispalo ovako. Obučeš uniformu, uzmeš pušku i cio svijet je tvoj”, zaključuje Đogo.
