Petko Jovičić je izjavio da je u ljeto 1995. sjedište Vojne policije, kojoj je i on pripadao u okviru Prve birčanske brigade, bilo u autobusnoj stanici u Šekovićima, gdje je bila spavaona i kancelarija komandira. Potvrdio je da je postojao pritvor “Lovac“, koji su obezbjeđivali vojni policajci, od autobusne stanice udaljen kilometar do dva.
U tom periodu komanda brigade je bila u firmi “Elastik“, koja je od autobusne stanice bila udaljena oko kilometar, kazao je on. Prisjetio se da je komandir Vojne policije bio Milovan Ognjenović, a da su njemu rekli da je on zamjenik komandira. Dodao je da nikada nije dobio nikakvo rješenje, samo mu je tako rečeno i da ga nikad nije mijenjao u praksi.
Govoreći o akciji na Srebrenicu, svjedok je ispričao kako je sa deset do 15 ljudi dobio naređenje da idu na Srebrenicu te da ih je tom prilikom vodio Nemanja Pavlović, koji je bio u komandi brigade. Jovičić je posvjedočio da su im ubrzo javili da je Srebrenica pala.
Odgovarajući na pitanja tužioca Tarika Crnkića, svjedok se prisjetio da je komandant brigade bio Ljubomir Vlačić.
On se prisjetio da je nakon rata 1996. otišao na kurs za policijske službenike, kada je saznao da istražitelji dolaze na Bišinu.
Odbrani je negirao da je ikada čuo da se nečije ime veže za događaj u Bišini. Nakon što mu je branilac Cvijetin Adamović pročitao izjavu, svjedok je potvrdio kako je čuo da su pronađene grobnice, za koje terete Vujadina Popovića. Potvrdio je da nije čuo da je Ljubomir Vlačić učestvovao u ovim događajima.
Kazao je da je bilo više komandira Vojne policije te da je on prije zamjenika komandira Vojne policije bio komandir voda u četi Vojne policije. Naveo je da je Mićo Stojanović bio upravnik “Lovca“, gdje ga je postavio Andrić.
Ratku Vujoviću, Ljubomiru Vlačiću, Vitomiru Pepiću, Milovanu Ognjenoviću, Goranu Viškoviću zvanom Vjetar, Željku Dupljaninu i Vlastimiru Golijanu sudi se za pomaganje u genocidu. Optužnica obuhvata pogubljenja 65 zarobljenika u drugoj polovini jula, nakon napada na Srebrenicu, na lokacijama na području Bišine u Šekovićima i kod Piskavice u Vlasenici.
Vujadin Popović je u Haškom tribunalu zbog genocida u Srebrenici osuđen na doživotni zatvor.
Muška Mehmedović je kazala da je 1992. živjela na području Srebrenice s mužem Seidom i tri sina do marta 1993., kada je izašla konvojem s djecom te otišla za Banoviće, a njen muž ostao. Prisjetila se kako je jedne prilike razgovarala s mužem iz Tuzle putem radioamatera, kada joj je rekao da će preći preko šume.
Posvjedočila je kako je 1995. od svekrve saznala da su njenog muža braća ispratila na Pećac, kako bi pokušao preći do Srbije. Dodala je da je 2011. dobila poziv da dođe u Tuzlu na prepoznavanje. Tada je saznala da su njegovi i posmrtni ostaci njegove braće pronađeni u Šekovićima.
Svjedokinja koja je izrazila želju da se njeno ime ne objavljuje u medijima, izjavila je da je početkom rata živjela u Kamenici s mužem, djecom i svekrvom. Ispričala je kako je u koloni s ocem krenula prema Tuzli, kada je zadnji put vidjela svog muža. Navela je da je njen otac nestao u koloni, a da ni brata nikada nije pronašla, koji je nestao u Vlasenici.
Prisjetila se da je jedne prilike neki čovjek došao do nje i ispričao joj kako je njen muž bio s njim u koloni, ali je nestao nakon što se zapucalo. Dodala je da je bila u Tuzli na prepoznavanju, kada joj je rečeno da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni kod Han-Pijeska.
Suđenje se nastavlja 14. februara.
