Naredno jutro je nazvao njen prijatelj Sergiy i rekao: “Zapamti ovaj dan – počeo je rat“. Za Innu je sve bilo kao u snu i nestvarno, a kasnije je došla sestra njene prijateljice, koja joj je rekla da brzo skupi dokumente. Napustila je kuću.

“Iz Harkova smo putovali jako dugo, bilo je nevjerojatno puno automobila na cesti, svi su bježali iz grada“, prisjeća se Inna, koja je s prijateljima i njihovim porodicama provela mjesec i po u jednom selu u Harkovskoj oblasti.

Kaže da su se skrivali, te im se činilo da su pobjegli iz grada od rata.

“Ali rat je već postao dio našeg života. Na horizontu smo vidjeli eksplozije i stalno ih slušali“, kaže Inna kojoj se sve činilo kao da neko snima film.

Već u martu je krenula nazad kući u Harkov, a putovanje opisuje kao jako riskantno i praćeno zvukom eksplozija. Vraćala se da uzme kompjuter i hard diskove na kojima su bili svi njeni materijali i fotografije.

Ona kaže da je pokupila što je mogla, pošto je shvatila da se uskoro neće vratiti kući.

“Nisam mogla sve ponijeti. Gdje da to poneseš? Gdje ću biti sutra? Hoću li biti živa sutra? Moj život je moja umjetnost. Moji radovi su veliki. Oni su ostali kod kuće“, kaže ona.

Kako je rat odmicao, stizale su vijesti iz Buče i Irpinja o strijeljanjima civila, mučenjima, silovanjima, ali i Harkova koji je stalno bio granatiran. Smatrala je da treba ići negdje gdje je sigurnije, te je u aprilu 2022. otišla u Lavov.

Umjetnički rad posvećen ubijenoj djeci

Priče o ratu u Ukrajini kroz umjetnost. Foto: Inna Pedan Kharkiv

Lavovska akademija umjetnosti pomogla je Inni unajmiti sobu u kući u Lavovu, gdje su živjele njene kolege iz Harkovske državne akademije dizajna i umjetnosti. U to vrijeme to je se smatralo jednim od najsigurnijih gradova u Ukrajini. Tamo je bila okruženima ljudima iz umjetnosti, ali vrlo brzo, Inna je doživjela unutrašnji konflikt – od percepcije života različitih dijelova Ukrajine.

Ona kaže da je život u  Lavovu tekao normalno. Radili su kafići, apoteke, trgovine, ljudi su šetali ulicama, sjedili u parkovima, vozili bicikle i romobile, a djeca su trčala. Ponekad je primjećivala djevojke u kafićima s uplakanim očima.

“Konflikt unutar mene izrazio se šutnjom. Dugo nisam mogla govoriti. Prožimali su me bol i nerazumijevanje. Još mi se činilo da je sve ovo strašan film“, kaže ona.

Prvi mjesec u Lavovu Inna je samo šetala ulicama grada. Razgledavala je zgrade, gledala svjetlost u prozorima. Kasnije je kupila drvenu dječiju zvečku, za svoju kolekciju dječijih igračaka.

“Ispalo je da nisam kupila za kolekciju, nego za sebe. Nisam ispuštala ovu igračku iz ruku. Imala je suhi zvuk škripanja, koji je smirivao moje nestabilno psihičko stanje“, prisjeća se. Shvatila je da se, kao malo dijete, smiruje tim pokretima, taktilnim osjećajima i zvucima.

Inna pojašnjava kako tokom rata niko ne može osjećati sigurnost, a odrasli ljudi često su izgubljeni, poput male djece. Tako je nastala ideja za projekt “Uspavanka“ – o djeci koja su ubijena usljed napada Rusije na Ukrajinu.

Inna pojašnjava kako nastaje njena umjetnost, te da vidi ljepotu u svakoj stvari.

“Stvari i detalji sami se skupljaju. Kao da me gledaju i privlače moj pogled. Prvo ih razgledam. Rasporedim ih. Okrenem. Posmatram ih pod različitim svjetlom i njihovim sjenkama“, pojašnjava Inna tehniku u kojoj je nastala “Uspavanka“.

Kaže da ponekad slike dolaze odmah, a ponekad nakon nekog vremena.

Sjeća se kako je u Lavovu skupljala zahrđali čelik i razbijeno šareno staklo. Na početku nije znala šta želi napraviti s njima, već je “samo tražila ljepotu oko sebe“ i to je za nju bio početak nove kreativne priče. Skupljajući te komadiće, osjećala se kao primitivni umjetnik, jer su svi njeni materijali i alati – koje je koristila tokom 25 godina života u Harkovu – ostali kod kuće.

Kada je odlučila napraviti “Uspavanku“, Inna je počela da postavlja slike od mrlja i komadića zahrđalog čelika i stakla. Dodaje da je cvijeće napravljeno od plavog razbijenog oštrog stakla, a da su medvjed, ptica, mačka i traktor napravljeni od metala. Svi ovi detalji su pričvršćeni na male dječije haljine i košulje iz second hand prodavnica.

Tokom ovog procesa, kako kaže, osjećala je distancu jer stvaranje ready–made kolaža nije bilo iz inspiracije, već iz ogromne duševne boli.

“Ruke su same stvarale cjelovite kompozicije od malih dijelova i na taj način, vjerovatno, i ja sama sam se okupljala. Proces skupljanja i montiranja postao je moja terapija da preživim ovu strašnu stvarnost i čekam pozitivne promjene“, naglašava ona.

Umjetnici na braniku Ukrajine

Priče o ratu u Ukrajini kroz umjetnost. Foto: Inna Pedan Kharkiv

U augustu 2022. godine Inna je na poziv njemačkih umjetnika provela oko 20 dana u Berlinu, gdje su nastala njena dva rada koja su oslikavala rat; “Harkov – Berlin“ i “Ljuti cvijet“. Kaže da je osjećala da rat nije nestao već je i dalje unutar nje, ali je u inostranstvu mogla raditi te je bila produktivnija.

Na poziv arhitektice ukrajinskih korijena, Nadíne Kobylko, koja je pomagala ukrajinskim dizajnerima, Inna u oktobru te godine odlazi u Pariz živjeti u kući Kobylko, gdje je i danas.

“Neizmjerno sam zahvalna sudbini na poznanstvu s Nadíne, koja me razumije kao ženu, kao Ukrajinku, kao umjetnicu. Ona osjeća sav bol koji je naša zemlja podnijela i čini jako puno kako bi pomogla Ukrajincima“, kaže Inna, koja je u Francusku stigla s jednim koferom, malom pravoslavnom ikonom i cijelim svojim životom na računaru i hard diskovima.

U proljeće 2023. godine u Ukrajinskom kulturnom centru V. Slipaka u Parizu, pri Veleposlanstvu Ukrajine, održana je Innina izložba “Uspavanka“ u ready–made tehnici, koja je privukla veliku pažnju i mnoge pohvale.

Tema izložbe je bila smrt djece, budućnosti Ukrajine, a Inna kaže da joj je poznato da je do danas Ukrajini ubijen veliki broj djece, kojima je posvetila posvetila projekt “Uspavanka“.

Također, u junu 2023. godine učestvovala je u velikoj međunarodnoj izložbi “Revelations“.

Njena umjetnička instalacija “Rođenje sunca“ govori o nadi u bolje sutra i svjetlu nakon tame. Visoka je gotovo tri metra, a nastala je u mjesec dana.

Iako je Inni bilo ponuđeno da izradi nešto komercijalnijeg tipa za honorar, ali ona je odabrala umjetnost, jer je osjećala da je njezina obaveza kao umjetnice izražavati se i govoriti o ratu u Ukrajini.

Nakon što je saznala da je u oktobru 2023. ruska raketa pala pored Innine kuće, ona se u martu ove godine vratila u Harkov kako bi spasila bar nešto svojih radova. Tokom 21 dana, koliko je boravila u Harkovu, prisjeća se strašnog perioda bombardovanja i nedostatka električne energije.

Tokom boravka u Harkovu, Inna se bavila čišćenjem stakla u stanu nakon eksplozije, te je pravila ogromne kutije za svoja djela koja je stvarala u periodu od 2004. do 2014. godine. Većinu radova uspjela je prebaciti u Lavov.

Inna, koja je inače predavala na Harkovskoj akademiji prije rata, nastavila je to raditi online.

“Ostajem i osjećam se kao dio umjetničkog kruga Harkova, nastavljam da predajem ukrajinskim studentima, održavam kontakte s drugim dizajnerima i kreativnim ljudima. I dalje se međusobno inspirišemo, stvaramo umjetnost, diskutujemo o našim mogućnostima, snovima i putevima razvoja“, dodaje Inna.

Ponosna je što njeni prijatelji – umjetnici, dizajneri i pjesnici, za koje kaže da su vrlo hrabri i duhovno čvrste ličnosti, danas brane Ukrajinu.