“Tenkovi su došli iznad kuća. Jedan tenk je prošao pokraj naše kuće i ode dolje, na sestrinu kuću… To smo vidjeli. Mi smo šutjeli, nismo ništa znali, pucnjevi su bili. Čuli smo kada Srbi zovu: ‘Muslimani, predajte se, vodit ćemo vas gore u školu.’ Mi nismo nigdje izlazili iz podruma”, prisjeća se Čolić.

Kada su te noći oko jedan sat pobjegli preko brda u šumu, od komšija je saznala da je poginula njena sestra Refika Zuberović, njeni sinovi – trogodišnji Ahmedin i jednogodišnji Anes – i njihov otac Ahmed.

“Gore, kada smo izašli u šumu, jedan sat noću, pitam one komšije što su bili tamo, kod njene kuće, gdje mi je sestra Refika. Kažu, ona i djeca, Ahmed, svi su stradali. Jedan čovjek je rekao kako je njegova snaha stradala zajedno s njom. Kaže, pukla granata dolje u kuću, djeca poginula. Govorili su joj da bježi, ali ona je rekla: ‘Kada nema Ahmeda i djece, neka nema i mene.’ Nije odmah od granate poginula”, priča Čolić dok u porodičnom albumu pokazuje njihove fotografije.

Posmrtne ostatke sestre i njihove djece nikada nije pronašla. Kaže da su se porodici javljali neki ljudi sa informacijama gdje bi se njihovi posmrtni ostaci mogli nalaziti, ali se ispostavilo da to nije tačno.

Njen otac i brat su dali krv za DNK analizu, a ona živi u nadi da će ukopati Refiku i njene sinove.

“Da insan zna da negdje postoji njihov mezar, ovako ne znaš ništa. Da li će nekada biti, možda. Što bi rekle one majke iz Srebrenice – mnoge su umrle, nikada nisu saznale – možda ćemo i mi umrijeti, nikada nećemo znati”, boji se Čolić.

Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, nekompletni posmrtni ostaci Ahmeda Zuberovića ekshumirani su u decembru 2014. godine u blizini njegove porodične kuće u naselju Rudo u Rogatici. Navode kako su pronađeni sasvim slučajno u lokalnom mezarju, a nalazili su se na površini grobnog mjesta žene koja je umrla osamdesetih godina.

Njegovi posmrtni ostaci se nalaze u Centru za obdukciju i identifikaciju, gdje čekaju preuzimanje od strane porodice te odluku o njegovom ukopu. Prema informacijama kojima raspolaže Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine, Zuberović je zajedno sa svojom kompletnom porodicom ubijen 1992. godine u porodičnoj kući, gdje su zapaljeni. U toj grupi nalazili su se još neki članovi rodbine i komšije.

“Ono što je zapravo i najteži dio ove priče i što govori o dimenziji počinjenih zločina nad cijelim porodicama u našoj zemlji, jeste činjenica da, u slučaju da nađemo posmrtne ostatke dječaka, biće ih teško identifikovati, jer su njihovi roditelji ubijeni te za njih zapravo nema ko dati referentni uzorak krvi”, navodi se u odgovoru Instituta.

Kako bi bila moguća DNK identifikacija, pojašnjavaju, morat će se izuzeti koštani uzorak skeleta njihovog oca kako bi se DNK izolovala na taj način te se radila identifikacija metodom “kost na kost”.

Nedostatak DNK materijala, objašnjavaju iz ove institucije, najveći je problem kod ovakvih slučajeva kako bi se utvrdio identitet žrtava i dokazalo da su oni zapravo postojali i u slučajevima kada kompletne ubijene porodice ima ko prijaviti.

U Institutu još tragaju za 304 žrtve čiji se nestanak veže za područje općine Rogatica, od čega je šestero djece. Do sada je ekshumirano 435 osoba iz Rogatice, a određeni broj iz grobnica s teritorije Sokolac, Višegrad, Srebrenica i Han-Pijesak.

Najveća masovna grobnica pronađena na teritoriji općine Rogatica jeste “Slap 01” sa 125 žrtava, zatim “Duljevac” sa 24 žrtve iz živog štita.

Od marta 1992. godine naoružani lokalni Srbi i pripadnici Jugoslovenske narodne armije (JNA), uključujući Užički korpus JNA i paravojnu jedinicu, pljačkali su, šikanirali i zlostavljali Bošnjake na rogatičkom području, utvrđeno je u presudi Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine RS-a, koji je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu osuđen za ratne zločine počinjene u BiH.

Srpske snage, počevši od 22. maja, granatirale su približno sedam dana, a na kraju i zauzele grad Rogaticu i okolna sela, a Bošnjacima su naredili da se okupe na centralnom gradskom trgu, te tražili da potpišu izjavu o lojalnosti, predaju se i odu u srednju školu “Veljko Vlahović”, prijeteći da će ih ubiti ako to ne učine, navodi se u presudama Krajišniku i Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku RS-a koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i drugih ratnih zločina.

U danima poslije početnog napada na Rogaticu, srpske snage su ušle u grad i išle od ulice do ulice, otvarale vatru na džamije, kuće i podrume u kojima su se Bošnjaci krili, navodi se u Krajišnikovoj presudi. Krajem maja napadnuta su mnoga bošnjačka sela u općini Rogatica – Mađer, Kovanj, Vragolovi, Šljedovići i druga. Poslije tih napada Bošnjaci su iz straha krenuli da napuštaju svoja sela, a neki od njih su pobjegli u Žepu i Koziće.

Drago Knežević, bivši logoraš i predsjednik Udruženja ratnih zarobljenika iz Dervente, kaže kako su u napadu vojske iz Republike Hrvatske 1992. godine ubijene kompletne porodice u ovome gradu koji se nalazi blizu granice. Za Detektor se prisjetio stradanja porodice Živković.

“To je bila vojska iz Slavonskog Broda. Ima svjedok, komšija Hrvat, kod njega su se Živkovići krili. Ta vojska im je naredila da naprave ručak. Oni su ostali kod kuća i napravili im ručak. Kada su ručali, čuo se vrisak, jauk. Te komšije Hrvati su otišli dolje da vide šta je – oni su zaklali njihovog sina, nije bio punoljetan, i onda su zaklali i ovaj bračni par Živković”, priča Knežević.

Tog dana su stradali otac Savo, majka Jela i sin Goran Živković. U napadu hrvatske vojske ubijeni su Čedo i Danica Lazarević, Mirko i Vukica Zorić, te kompletna porodica Lazarević – Veljko, Mira i Duško.

“Ta porodica nema potomaka. Još niko za ovaj zločin nije odgovarao. Po komandnoj odgovornosti je neko morao odgovarati, ko je tim dijelom grada komandovao, oni moraju znati ko je to počinio”, navodi Knežević.

“Nisu imali oružje, nisu ratovali, bili su ostali i oni su pobijeni”, ističe Knežević.

Sud BiH je osudio Azru Bašić, bivšu pripadnicu Hrvatskog vijeća obrane (HVO), na 14 godina zatvora za ratni zločin protiv civila i ratnih zarobljenika počinjen 1992. na području Dervente. Bašić je proglašena krivom da je u periodu od 26. aprila do maja 1992. u prostorijama Doma JNA i na području sela Polje u općini Derventa, sama i s drugim vojnicima, učestvovala u ubistvu, mučenju i nečovječnom postupanju prema civilima srpske nacionalnosti.

Damir Lipovac, bivši pripadnik HVO-a, osuđen je na sedam godina zatvora nakon što je potpisao sporazum kojim je priznao krivicu za zločine počinjene 1992. na području Dervente. Ivica Vrdoljak, isto bivši pripadnik HVO-a, osuđen je na pet godina zatvora zbog ratnih zločina u Derventi i Bosanskom Brodu.

Iz Instituta navode kako nemaju podatke o broju kompletnih porodica koje su nestale za vrijeme rata u BiH, kao i da se evidencije vode po prezimenu.

U maju 1993. godine, u Semizovcu kod Vogošće ubijena je kompletna porodica efendije Hasiba Ramića, u jednom od najtežih zločina za vrijeme proteklog rata, navode iz Instituta.

Ema Čekić, predsjednica Udruženja porodica nestalih Vogošća, podsjeća da su pripadnici VRS-a, pred Hasibovim očima prvo maltretirali i zaklali četvero njegove maloljetne djece i njegovu suprugu Šefiku, pa onda njega. Najstariji sin Muhamed je imao 13 godina, kćerka Meliha deset, Ahmed četiri, a najmlađa Amina samo mjesec dana života.

“On nije htio da izađe. Kada su nas zarobili u kasarni u Semizovcu, njega su komšije molile da on dođe, ali je rekao: ‘Sve dok ima jedan moj džematlija, ja ne idem odavde nigdje. Bit ću sa svojim džematom.’ On je bio u logoru ‘Bunker’, ‘Nakinoj garaži’, u ‘Planjinoj kući’, u kućnom pritvoru s porodicom, njega su maltretirali i premlaćivali. Poslije su to pričali ljudi koji su bili s njim u logoru”, kaže Čekić.

Iz Instituta navode kako su u oktobru 1996. godine, tokom pretraživanja terena u naselju Ljubina, pronašli cuclu male Amine Ramić koja je ukazala na mjesto gdje su ukopani posmrtni ostaci njene porodice, odakle su ekshumirani.

U Bazi sudski utvrđenih činjenica BIRN-a se navodi kako su srpske snage nakon stavljanja pod kontrolu Vogošće granatirale sela u toj općini, a nakon zauzimanja sela, muslimane i Hrvate lišavale slobode i držale ih zatočene u teškim uslovima u deset zatočeničkih centara – kasarna u Semizovcu, “Planjina kuća” u Semizovcu, Bunker “kod Sonje” pokraj pansiona “Kon-Tiki”, sportski centar, tunel “Krivoglavci”, zgrada preduzeća “Kisikana”, Distribucioni centar UPI-ja, “Nakina garaža”, hotel “Park” i UNIS-ove tvornice.

Neki zatvorenici korišteni su kao živi štitovi i tom prilikom su smrtno stradali, a do novembra 1992. iz Srbije su redovno dolazili Srbi da tuku zatočenike i tjeraju ih na ponižavajuće seksualne radnje, utvrđeno je u presudi Krajišniku.

U presudi Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, koji su u Haškom tribunalu 2016. osuđeni na po 22 godine zatvora zbog zločina počinjenih u BiH, navodi se kako žrtve zločina u Vogošći nisu aktivno učestvovale u neprijateljstvima.

Iz Instituta podsjećaju i na odvođenje pet sestara iz porodice Bešlić iz Čohodar mahale u Foči, za koje postoji mala vjerovatnoća da će biti pronađene.

Prema podacima Instituta, četiri sestre – Džemila, Muniba, Munira i Ziba – nakon zlostavljanja i ubistva nestale su 1992. godine.

Zločine počinjene u Foči jedino je preživjela peta sestra – Altuna, koja je preminula 2008. godine u staračkom domu u Goraždu. Za života nije dala krv za identifikaciju njenih sestara, a ubrzo nakon njene smrti bašluk na njenom mezarju je nestao, te se tako njen mezar izgubio, pojašnjeno je.

Sestre Bešlić nisu imale porodice ni bliže srodnike sa očeve strane, dok se ništa ne zna o njihovoj rodbini s majčine strane.

“Tako je jedna porodica zbrisana s lica zemlje i zameten joj je svaki trag”, navode iz Instituta.

Sestre Bilalić iz Čajniča – Aiša i Safeta – prema raspoloživim informacijama, ubijene su na pragu svoje kuće, ali nisu imale porodicu niti bilo kog bližeg srodnika kako bi dao krv i omogućio njihovu identifikaciju, navode iz Instituta.

*Ova analiza je napisana uz pomoć projekta Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu, koji finansira Evropska unija, a sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Sadržaj ove analize je isključiva odgovornost BIRN-a i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.