Kroz ljeto 1992. svjedočila je bombardiranjima iz aviona, a u julu te godine napadnuta je improvizovana bolnica u kojoj su ubijeni ranjenici. A onda je stigao trenutak kada nije više bilo sigurno ostati u Kotor-Varoši.

“Pred 2. novembar u zraku se mogla osjetiti sva težina nesigurnosti. Ni ostati, ni otići. Na kraju je dogovoreno da vojno sposobni idu u proboj prema Travniku, a žene i djeca u konvoj. Nas otac nije pustio u konvoj, jer je bio jedan od ljudi iz komande”, dodaje Mensura.

Tog dana pozdravila se sa porodicom i krenula u koloni ljudi kroz šumu ka Travniku. Ušli su u korito rijeke Duboke kada je haos.

“Neprijateljska vojska je bila sa obje strane, meci su zujali kroz zrak, kroz vodu. Sposobni su nosili ranjene. Na jednom dijelu puta smo, sa druge strane rijeke, primijetili strinino tijelo, stradala je u tom proboju: Uz rijeku su ostala tijela nekoliko ubijenih, a i preminulih ranjenika”, prisjeća se.

Mensura je u prvim danima novembra 1992. izgubila nekoliko članova porodice, među kojima su amidža Hajro, te rođaci Huso, Hadim i Amir Alagić. Do danas, njihovu sudbinu nije saznala.

“Nažalost, zna se da su okupljeni u školi u Grabovici, da su mučeni i ubijani, da su mještani, srpsko stanovništvo, sudjelovali u tom činu i nažalost ni danas se ne zna gdje su njihovi posmrtni ostaci. A oni koji znaju i dalje šute”, navodi Mensura.

Zbog pucnjave i napada na kolonu, te zasjeda na koje su nailazili, donesena je odluka da žene i djeca sa nekoliko starijih osoba idu u Skender Vakuf, dok su odrasli muškarci nastavili put ka Travniku. Mensura se sjeća kako je u Travnik stigla dan nakon što su ih vojnici Vojske Republike Srpske pronašli u šumi i oduzeli im sve dragocjenosti. Dodaje da su se još danima nakon toga muškarci u grupama probijali kroz šumu.

Danas, 32 godine nakon zločina u Kotor-Varoši, oni koji su uspjeli da se probiju kroz šumu organiziraju Marš mira. Dogašaj je to kojim, putujući od Karaule do Večića, nastoje očuvati sjećanja na dane kada su morali napustiti svoje domove.

Selvedin Botić koji je kao osmogodišnjak prešao ovaj put 1992., danas organizira Marš mira koji smatra i simbolom sjećanja, ali i povratka.

“Dakle, 1992. se išlo od Večića prema slobodnoj teritoriji, sada se ide od Karaule prema Večićima. To simbolizira na neki način vrijednost povratka. Dakle, ljudi koji su otišli bili su primorani, ali nisu ostali negdje po svijetu, već su pronašli dovoljno motiva da se vrate na svoja ognjišta”, kaže Botić za Detektor.

Za njega organizacija Marša mira predstavlja i priliku da mladi uče o historiji, te navodi da su tri dana, koliko putuju od Travnika do Večića, zapravo historijski čas pod vedrim nebom. Dodaje da je to posebno važno u vremenu kada se u kurikulume obrazovnog sistema u Republici Srpskoj uvode lekcije u kojima se ratni zločinci slave kao heroji.

“Ovo je prilika da uživo, oni koji su preživjeli taj put, svoja iskustva prenesu na učesnike i da na neki način kod najmlađih izgrađujemo kulturu sjećanja”, kaže Botić.

Na ovom području još uvijek se traga za 243 osobe, a prema podacima Instituta za nestale osobe do sada su identificirani i porodicama predati posmrtni ostaci 158 žrtava. Po završetku ovogodišnjeg Marša mira i glavnog događaja u Večićima, bit će ukopani posmrtni ostaci Irfana Alagića iz Vrbanjaca kod Kotor-Varoši, koji je u trenutku nestanka imao 30 godina.

“Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2002. godine, na lokalitetu Vrbanjci, ali je porodica žrtve tek 20 godina nakon ekshumacije smogla snagu da pristupi konačnoj identifikaciji i prihvati identitet dobijen DNK analizom”, objasnili su iz Instituta uz pojašnjenje da su pronađeni ostaci nekompletnog tijela.

U haškim presudama utvrđeno je da su srpske vojne snage početkom novembra 1992. godine u šumi zarobile grupu od 200 ljudi, koji su sprovedeni u školu u Grabovici. Tu su razdvojeni muškarci od oko 50 žena i djece, koji su poslani konvojima. U presudi Radoslavu Brđaninu, osuđenom na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti u BiH, navodi se da se “još ni danas ne zna šta se desilo s muškarcima koji su ostali u školi u Grabovici” i da se Pretresno vijeće uvjerilo da su svi ubijeni, iako nije pronađeno nijedno tijelo.

Botić se Maršem mira bori protiv zaborava i napominje kako ni nakon 32 godine nije pronađena lokacija masovne grobnice ubijenih u Grabovici kojih je, kako kaže, bilo više od 161.

“U toj Grabovici je bilo preko 24 maloljetnih, mlađih od 18 godina, a najstarija osoba je bila 72 godine. Tako da sve pokazuje svu monstruoznost samog zločinca, koji nije birao godine, spol, niti bilo šta drugo”, dodaje Botić.

Posljednja presuda za zločine u ovom gradu izrečena je 25. juna 2024. godine, kada su Duško Vujičić i Duško Maksimović pravosnažno osuđeni na ukupno sedam i po godina zatvora za zločine počinjene tokom 1992. na području Kotor-Varoši. Savo Tepić i Ilija Kurušić u ovom predmetu oslobođeni su optužbi.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u presudama nekadašnjem predsjedniku Skupštine Republike Srpske Momčilu Krajišniku, bivšem političkom vođi Autonomne regije Krajina (ARK) Radoslavu Brđaninu i nekadašnjem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću utvrdio je kako je početkom oktobra 1992. “mali džep oko sela Večići, u kojem su Muslimani bili u većini, bilo jedino područje opštine Kotor-Varoš koje nije bilo pod kontrolom VRS-a”.

Osim ubistava oko 150 ljudi, haškim presudama su konstatovani i drugi zločini u Kotor-Varoši, odnosno ubistva u samom gradu i kod bolnice, zatim u Vrbanjcima, Hanifićima i Čirkićima, zatočavanje civila i njihovo raseljavanje te granatiranje naselja.

Osim Krajišnika i Brđanina, koji su u međuvremenu preminuli, te Mladića, zbog ratnih zločina počinjenih na području Kotor-Varoši osuđeni su Bosiljko i Ostoja Marković, kojima je izrečeno po deset godina zatvora zbog silovanja maloljetnice, dok su u drugom predmetu Ljubiša Vranješ i Mladen Milić osuđeni na po sedam godina.

Pred Sudom BiH traju postupci protiv Boška Peulića, Slobodana Župljanina, Manojla Tepića, Janka Trivića i Nedeljka Đekanovića te Zdravka Samardžije.

Zbog zdravstvenog stanja optuženih, trenutno su u fazi mirovanja postupci protiv Dragoslava Bojića i Radojka Keverovića.

Pred Okružnim sudom u Banjoj Luci u septembru prošle godine počelo je ponovno suđenje Mirku Božiću, optuženom za zločin protiv civilnog stanovništva na području Kotor-Varoši počinjen u ljeto 1992. godine.

Mensura se ovih dana s bolom sjeća svih onih koji nisu uspjeli preći put od Večića do Travnika. Boli je što vlasti u Republici Srpskoj izvrću činjenice o zločinima ali i činjenica da ubijeni nikada nisu pronašli vječni smiraj.

“Ljudi koji su nestali u Grabovici su za pojedince samo broj, ali ti ljudi su nekad hodali ovom zemljom, imali su ime, prezime, familiju. Ostale su uspomene iza njih, a s druge strane kao da nikad nisu ni postojali, njihovo mjesto vječnog počinka nije obilježeno”, kaže Mensura.