S desne strane se nalazi mali spomenik s krstom, iza kojeg se duže od kilometar i po prostiru grobna mjesta u uskim redovima. Posjetilaca je malo. Neki od grobova imaju fotografije, neki kameni ili drveni natpis. Na nekima se nalaze pobacani slatkiši i pokoja koka-kola – po ukrajinskom običaju – kako bi se preminulog sjećalo po slatkom.

Bočno od ulaza je jednospratna kućica u kojoj boravi i radi Sergii Matiuk, lokalni grobar. U kasnim četrdesetima, Matiuk je tvrd čovjek. Na pitanja odgovara kratko, dok sporo šeta po zaleđenom groblju u vjetrovci. Pokazuje, s rukom iz koje niti jednog trenutka ne ispušta cigaru, na dijelove groblja u kojima se nalaze ostaci stotina civila koje su ruske snage pobile u martu 2022. godine. Na oko kilometar od kapije, na neobilježenom dijelu, nalazi se 86 mjesta bez oznaka.

“Tu su neidentifikovani. Tu smo ih ukopali. Njih je 86. I jedan Rus”, kaže Matiuk.

On je preživio invaziju ruske vojske na Buchu. U kratkim rečenicama opisuje svoje zarobljavanje i zlostavljanje tokom kojeg je kompletan zalijepljen selotejpom. Kaže da danas ne misli mnogo o tome. S kolegama je skupljao na stotine mrtvih tijela i ukopavao ih ovdje – komšije, poznanike, prijatelje. Na pitanje šta je, nakon takvih zločina, za njega pravda, samo se osmjehuje i odmahuje glavom.

Na groblju nema nijednog spomenika ubijenima niti memorijalne plakete. Matiuk kaže da su postojale neke inicijative i misli da bi se nešto trebalo izgraditi na groblju. Na pitanje šta bi trebalo da piše na spomeniku i kako misli da će buduće generacije pamtiti zločin u Buchi, Matiuk uzima dugački dim cigare, gleda okolo i kaže: “Ne znam”.

Spomenik ubijenim u Buchi. Foto: BIRN BiH

Zločin u Buchi samo je jedan od oko 100.000 incidenata ratnih zločina koje su od početka invazije počinile ruske snage, a koje danas istražuju ukrajinski tužioci. Osim istraga koje vodi Međunarodni krivični sud – a koje se tiču ruskog rukovodstva poput predsjednika Vladimira Putina – te prijava organizacija poput Clooney fondacije za pravdu koje se predaju po osnovu univerzalne jurisdikcije u Njemačkoj, najveći teret procesuiranja ratnih zločina pasti će na lokalne tužioce.

Očekivanja građana Buche, poput Matiuka i brojnih drugih Ukrajinaca, najveća su upravo od pravosuđa – u koga gledaju s nadom da će donijeti pravdu za počinjene ratne zločine već i dok sam sukob traje. Jedna od organizacija koja radi upravo na dokumentiranju ratnih zločina je Centar za civilne slobode Ukrajine. Za svoj rad su 2022. godine, kada su se udružili s desetinama lokalnih organizacija kako bi izgradili mrežu koja zabilježi svaki ratni zločin u zemlji, dobili i Nobelovu nagradu za mir.

Direktorica Centra Oleksandra Matviičuk kaže da je prošle godine izvršeno ispitivanje građana Ukrajine u kojem je više od 65 posto ispitanika reklo da će za njih najveće razočarenje biti ukoliko ruski vojnici ne budu kažnjeni za zločine koje čine svakodnevno.

“To, dakle, nije zahtjev nas kao organizacija, taj pritisak na procesuiranje, nego želja miliona i miliona Ukrajinaca koji sada pate u ovom ratu”, kaže ona.

Upravo zbog toga, ukrajinske vlasti i pravosudne institucije stavile su fokus na podizanje optužnica, čak i u stvarnosti u kojoj nemaju skoro pa nikakav pristup osumnjičenim i optuženim osobama. Zbog toga se danas u Ukrajini vodi više od hiljadu suđenja za ratne zločine u odsustvu. Uz to, više desetina je postupaka protiv takozvanih kolaboracionista – osoba koje su ostale na teritorijama koje su pale pod kontrolu ruskih snaga i koje Ukrajina tereti da su bili saveznici okupatora.

Obje prakse žestoko su kritizirale međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava, te pokušale ukazati na činjenicu da Ukrajina treba naučiti iz iskustva Bosne i Hercegovine da je pretjerani fokus na ratne zločine – bez odgovarajuće strategije tranzicijske pravde koja bi pravila metodološki okvir za procesuiranje, ali i osiguravanje podrške preživjelima i porodicama, memorijalizaciji, reparacijama i institucionalnoj reformi – pogrešan i neće donijeti rezulate.

Razvijanje strategije bez strateškog pristupa

Ukrajina je prvi put krenula razvijati sopstvenu strategiju za tranzicijsku pravdu još nakon što su Rusi aneksirali Krim 2014. godine. Već u junu 2016. godine organizirana je velika međunarodna konferencija u Ukrajini na kojoj je razmatrana potreba da se usvoji jedan strateški pristup zasnovan na osiguravanju ljudskih prava za preživjele i njihove porodice, kao i za reintegraciju i rehabilitaciju društva u cjelini.

Na početku je ovaj proces razvijanja dokumenta vodio ured Ombudsmena, uz saradnju lokalnih nevladinih organizacija, i počeo je proces razvijanja nacrta za parlament. Dvije godine kasnije, 2019., kada je Nacrt dokumenta bio skoro spreman za parlamentarce, zbog promjena u vlasti zatraženo je da se obustavi rad na dokumentu i da se uvrsti kao dio rada zasebne komisije koju je imenovao predsjednik Ukrajine.

Helsinški odbor za ljudska prava Ukrajine je imenovan za jednog od članova radne grupe. Na ovom dokumentu su radili sve do 2020., kada su dokument, spreman za usvajanje, proslijedili uredu predsjednika.

Kada se već počeo razvijati akcioni plan za provedbu strategije i očekivalo njeno usvajanje, direktor Helsinškog odbora Oleksandr Pavlichenko informiran je da je pokrenuta “paralelna inicijativa” od strane Ministarstva za reintegraciju, odnosno da se krenulo u razvijanje zakona o principima politika za tranzicijski period, koji se bavi elementima tranzicijske pravde na područjima koja su oslobođena nakon ruske okupacije.

“Ovaj dokument predstavlja uglavnom poziciju naših vlasti o tome kako da se uspostavi red na teritorijama koje su sad pod ruskom kontrolom, ali postoje i elementi tranzicijske pravde. Tako da imamo ustvari jedno takmičenje i paralelu između dva seta zakona. A i dalje moramo da usvojimo strateški pristup tranzicijskoj pravdi”, kaze Pavlichenko.

Nacrt zakona o principima politika za tranzicijski period završen je 2021. godine, a Venecijanska komisija je dala mišljenje o njemu i navela da bi trebao biti “dosta više okrenut ka žrtvama”.

Za razliku od ovog zakona, prema riječima Pavlichenka, strategija za tranzicijsku pravdu, koja je razvijena, kreće upravo od žrtava i njihovih potreba. Dok se razvijao dokument, korištena je ekspertiza drugih zemalja i Pavlichenko kaže da su posebno sagledavali i Nacrt strategije tranzicijske pravde Bosne i Hercegovine.

Vijeće ministara BiH je još 2010. godine imenovalo radnu grupu za Nacrt ovog dokumenta, ali nakon duže od dvije godine temeljitog rada – uz uključivanje velikog broja udruženja žrtava, stručnjaka i nevladinih organizacija – kada je došlo do razvijanja dokumenta, zbog nedostatka političke volje on nikada nije ni stavljen na dnevni red za usvajanje.

Pravni ekspert Goran Šimić, koji je bio član radne grupe, za Detektor je 2021. rekao da su bh. vlasti bile pod “pritiskom” da uđu u ovaj proces te da su ga, kada je grupa izradila dokument, uzeli i stavili u ladicu.

“Univerzalna ideja koja bi se na univerzalan način mogla primijeniti na sve vrste zločina i raskrstiti s prošlošću, ne može biti prihvaćena ako se pogleda ko je sjedio i ko sjedi danas u institucijama. Ne mogu strategiju prihvatiti članovi Vijeća ministara i ljudi koji sjede u Parlamentu, a koji ne žele da se utvrdi tačan broj žrtava, njihovo ime, da se utvrdi gdje su bili logori, ko ih je osnovao, kao i da se provedu sva suđenja za ratne zločine”, istakao je Šimić.

Sličan problem s nedostatkom političke volje Pavlichenko danas vidi u Ukrajini.

“Najveći uslov za usvajanje ovakvog dokumenta je politička volja, a mi to nemamo… Vlasti jednostavno nisu toliko zainteresirane u pitanjima zaštite ljudskih prava”, kaže Pavlichenko i dodaje da su vlasti najviše preokupirane time da pravosudne institucije osiguraju vlast na okupiranim teritorijama.

Iz Ureda ukrajinskog predsjednika nisu pristali na intervju, niti su odgovorili na pisani upit Detektora o procesu i očekivanjima od strategije tranzicijske pravde. Predsjednik Volodimir Zelensky je u jednom od govora, u oktobru 2019. godine, najavio strateški pristup s elementima tranzicijske pravde prilikom reintegracije Donbasa i Krima.

“Nikada neće biti rješenja koja će zadovoljiti svakoga. Međutim, ukoliko moramo naći opciju koja će zadovoljiti većinu, onda naše društvo mora shvatiti i složiti se s tim da će uslovi reintegracije Donbasa i Krima morati poštivati principe tranzicijske pravde”, rekao je Zelensky tada.

Zabrinutost zbog pogrešnog pristupa procesuiranju

Mjesto pada projektila na stambeno naselje u vrijeme posjete ekipe Detektora Kijevu. Foto: BIRN BiH

Nacrt strategije koja se razvijala od 2016. godine, kako kaže Pavlichenko, podijeljen je s nekim međunarodnim partnerima.

Najznačajnija svjetska organizacija koja se bavi ovim pitanjima – Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu (ICTJ) – ipak nije dobio kopiju ovog dokumenta. Prema riječima zamjenice direktora ICTJ-a, Anna Myriam Roccatello, ova organizacija je imala priliku vidjeti Nacrt zakona o principima politika za tranzicijski period i zabrinuti su zbog “pretjeranog fokusa na procesuiranje”.

Posebne kritike ICTJ-a su izrečene ukrajinskim vlastima zbog forsiranja tolikog broja suđenja u odsustvu, kao i postupaka protiv navodnih kolaboracionista, odnosno civila koji su optuženi za saradnju s ruskim vlastima tokom okupacije određenih teritorija.

Postupci protiv osoba koje su u nekim slučajevima samo ostale živjeti na teritorijama pod kontrolom ruskih snaga i bavile se svakodnevnim aktivnostima, prema riječima Rocatello, predstavlja kršenje njihovih ljudskih prava.

“Radi se o kažnjavanju, nekada skoro jednako linčovanju i izricanju sankcija na oslobođenim teritorijama i to mi slama srce. Naravno, sve je to neminovno u ratnim situacijama, ali mislim da Ukrajina može bolje i može joj se pomoći da djeluje bolje”, kaže Rocatello.

Ukoliko nastavi s ovakvom praksom, dodaje Rocatello, Ukrajina će vrlo teško moći da dugoročno zadrži harmoniju stanovništva na teritorijama gdje živi ruska manjina. Za to je potreban sistematski pristup i inkluzivnost, dodaje ona.

Problem i većih razmjera jeste fokusiranje tužilaca u Ukrajini da podižu optužnice protiv ruskih vojnika koji nisu dostupni. U velikom broju slučajeva ovi postupci se vode bez da se ruski vojnici čak informišu, a i prava na odbranu ne dosežu odgovarajuće pravne standarde.

U ovim slučajevima žrtve i njihove porodice, kako kaže Rocatello, dolaze na suđenja i nemaju skoro nikakvu podršku. Nekada nemaju ni pravo razumijevanje šta se dešava.

“Mi se stalno vraćamo na to da ovi postupci moraju biti okrenuti žrtvama. A pošto se sada pravda često izjednačava s krivičnim procesuiranjem, često se zaboravlja da pravdu nekada predstavljaju i reparacije i podrška svjedocima. Sve to je dio osiguranja odgovornosti. Iako je Ukrajina pretrpjela invaziju, to je ne oslobađa odgovornosti da osigura reparacije”, pojašnjava.

Veliki broj međunarodnih organizacija i pojedinaca radi na edukaciji tužilaca upravo kako bi osigurali kvalitetniji pristup procesuiranju. Jedan od njih je Klaus Hoffman, bivši tužilac pri Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, koji je poznat po tome da je radio posljednji jugoslovenski haški slučaj u kojem su bivši zvaničnici srbijanske državne bezbednosti Jovica Stanišić i Franko Simatović osuđeni za zločine u BiH i Hrvatskoj.

On je dio Atrocity Crimes grupe koja nastoji savjetovati ukrajinske tužioce o tome kako prikupljati dokaze, voditi intervjue i skupljati izjave, kao i praviti strateški pristup predmetima na osnovu iskustava vezanih za rat u BiH. Kaže da Ukrajina ima niz izazova u svom krivičnom zakonodavstvu koji se tiču procesuiranja ratnih zločina – s obzirom na to da ne mogu podizati optužnice za zločine protiv čovječnosti i po komandnoj odgovornosti – ali i da je na određen način prioritet “menadžiranje predmeta i očekivanja”.

Veliki problem, po njemu, jeste činjenica da je Ukrajina krenula ovako brzo da podiže optužnice u odsustvu – iz više razloga. Prvi je jer se često ne poštuje obaveza da se informišu optuženi, što može dovesti do poništavanja presuda, kao u slučajevima kada je Hrvatska procesuirala bivše pripadnike Vojske Jugoslavije.

Osiguravanje prava na odbranu, kako kaže Hoffman, drugi je razlog zbog kojeg je ukrajinskim vlastima iskomunicirano da budu pažljivi s optužnicama u odsustvu, dok je treći, i najvažniji razlog, što najbolji dokazi i pregled koji omogućavaju progon visoko pozicioniranih osoba, dolaze tek s vremenom i analizom.

“To je teška poruka za Ukrajince, ali potrebna, da je možda bolje da se sačeka da rat završi i da se prikupe svi dokazi, kako bi se sada fokusirali na prikupljanje apsolutno što većeg broja dokaza”, kaže Hoffman.

Strateški pristup u izboru predmeta je upravo najznačajniji trenutno za Ukrajinu, smatra i istraživačica Univerziteta u Utrechtu Iva Vukušić, koja je godinama pratila suđenja za ratne zločine u BiH. Kapaciteti nijedne zemlje na svijetu ne bi dozvolili da se istovremeno istraži 100.000 incidenata – s kojima se trenutno Ukrajina suočava, kaže ona. Uz manjak kapaciteta, znanja i opreme, dodatni problem je i manjak koordinacije.

“Mnoge nevladine organizacije provode treninge, donatori podržavaju stotine projekata i mnogi akteri dokumentiraju – i ja nisam sasvim sigurna da postoji strateška vizija što od svih tih akcija očekujemo i kako idemo naprijed u smislu istraga i suđenja”, kaže ona.

U posljednje vrijeme evidentno je, kako kaže Pavlichenko, i da same žrtve imaju sve manje interesa da učestvuju u postupcima u odsustvu u kojima za njih nema nikakvih benefita.

“Te osobe ne žele da učestvuju u ovim, rekao bih teoretskim procesima, i gube vrijeme bez da imaju neki konkretan benefit, recimo da počinilac ode u zatvor”, kaže Pavlichenko.

Pretjerani fokus na procesuiranje otežava i činjenica da ukrajinsko pravosuđe ima probleme s kapacitetima. Trenutno je na državnom nivou više od 30 posto neispunjenih pozicija sudija i tužilaca – čak 2.000 pozicija – što značajno otežava efikasnost.

Usljed manjka osoblja, u jednom od sudova u Irpinu, nedaleko od Kijeva, svaki sudija ima između 1.000 i 2.000 predmeta, među kojima su neki i za ratne zločine.

“Nijedan sudija na svijetu se ne bi mogao nositi s tim. Zato se nadamo da će se te pozicije uskoro popuniti”, kaže Hoffman.

Iako prihvata da postoje problemi s efikasnošću, sudija Vrhovnog suda Ukrajine Mykola Mazur za Detektor kaže da ova država radi na procesuiranju ratnih zločina vrlo uspješno. Način izbora sudija je promijenjen i uskoro se očekuju i izmjene zakona koje će olakšati procesuiranje po komandnoj odgovornosti, dok se rade obuke za sudije o vođenju postupaka. Sve ovo, kako kaže Mazur, radi se da se žrtvama donese pravda.

“Iz analize sudskih odluka vidimo da žrtve ratnih zločina zaista učestvuju u postupcima i daju iskaze. I zahvaljujući tome, istina se utvrđuje, a zapravo su svjedočenja žrtava ovih zločina ključni dokazi u slučajevima ratnih zločina”, kaže on.

Oleksandr Pavlichenko je mnogo manje optimističan o reformi pravosuđa.

“Odgovor koji nama treba je pravo pravosuđe. Nezavisno i profesionalno. To bi riješilo 99 posto kršenja ljudskih prava, kada bi takvo pravosuđe krenulo da radi. Ali sada je samo pravosuđe dio problema”, kaže on.

Ukrajina se nalazi u izuzetno teškoj poziciji gdje, uz odbranu države, trenutno pokušava da prođe proces demokratizacije, kaže Oleksandra Matviičuk. Ruske vlasti su nastojale zaustaviti ovaj proces još 2014. godine, nakon “majdanskih protesta”. I uz taj izuzetno težak proces, kako kaže, nastoji osigurati pravdu za apsolutno svaki zločin, upravo zbog svojih građana, zbog čega je toliki pritisak na pravosuđe.

Bez sveobuhvatnog pristupa nema pravde

Ukoliko nastavi sa sadašnjim pristupom suđenjima u odsustvu, kako kaže Rocatello iz ICTJ-a, Ukrajina će se naći u sličnoj situaciji kao i Bosna i Hercegovina, gdje pretjerani fokus na procesuiranju ratnih zločina neće rezultirati društvenom kohezijom.

“I danas se u BiH nosimo s posljedicama tog pristupa”, kaže Rocatello, koja je živjela na Balkanu skoro deset godina.

Iako je BiH ostvarila značajan uspjeh u procesuiranju ratnih zločina, podižući optužnice protiv više od hiljadu osoba, i dalje nije uspjela ni približno osigurati pravdu za sve zločine počinjene na svojoj teritoriji od 1992. do 1995. godine.

Od stotina predmeta koje je BiH imala pred sobom da istraži nakon rata, najveći broj je i dalje tu, podsjeća Vukušić, a i preživjeli.

“Iskustvo bivše Jugoslavije i BiH ukazuje i na važnost razumijevanja i prihvatanja činjenice da većina počinitelja jednostavno nikad neće stići pred sud. Niti jedno pravosuđe ne može adekvatno procesuirati desetine tisuća ljudi, čak kad bi i bili dostupni, odnosno kad bi ih bilo moguće uhapsiti – a zasad to nije tako”, podsjeća Vukušić.

U Ukrajini, prema riječima Hoffmana, tužioci već sada redovno nailaze na situacije da u suđenjima u odsustvu obuhvataju ruske vojnike koji su poginuli u borbama. Ukrajinske snage, kako kaže, smatraju da je oko 350.000 ruskih vojnika stradalo u borbama, među njima i značajan broj osumnjičenih.

Najbolja nada za građane Ukrajine da dobiju pravdu, prema riječima Hoffmana, jeste u osiguravanju komplementarnih mehanizama. Krivično procesuiranje i presude nikada neće biti zamjena za sve druge elemente pravde.

Suđenja za ratne zločine su izuzetno važna i valja na njima predano raditi godinama, smatra Vukušić.

“No, ona nisu jedina mjera niti jedino rješenje. Važno je i razumjeti, budući da pravde neće biti za sve preživjele u sudnici, da se aktivno misli, planira i implementira druge mjere koje mogu pomoći zacjeljivanju rana koje je nasilje izazvalo, i dati podršku i nadu onima koji živote moraju graditi iz pepela onog sto su izgubili”, kaže Vukušić.

To bi, prema njoj, trebalo da uključi mehanizme psiho-socijalne pomoći za preživjele, ali i veterane koji se vraćaju kući, obnovu kuća i mjesta zaposlenja, pronalazak nestalih čiji ostaci se mogu vratiti porodicama, utvrđivanje činjenica, uspostava memorijala, kao i osiguravanje otvorenih arhiva sa suđenja za ratne zločine.

Sve to, kako kaže Matviičuk, treba da se uradi koordinirano, kako bi odgovaralo stvarnim potrebama običnih ljudi.

“Kada radite direktno sa žrtvama rata, brzo shvatite da oni gledaju na pravdu različlito”, kaže ona.

Za neke je pravda da se počinilac nađe iza rešetaka, dok je za druge osiguravanje kompenzacija. Nekima je potrebno utvrđivanje istine, kaže Matviičuk, o tome šta se desilo njihovim voljenima, a nekima da ih se čuje i da javno dobiju priznanje da je ono što su pretrpili, ne samo nemoralno, nego i nezakonito.

“To sve mora biti dio sveobuhvatne strategije mehanizama tranzicijske pravde, ukoliko mislimo ispuniti sve ove potrebe naših građana. To je nešto što moramo uraditi kao država”, kaže ona.

Usvajanje takvog dokumenta, za Gorana Šimića koji je radio na strategiji za BiH, bio bi veliki iskorak. Bh. iskustvo pokazuje šta se desi kada nema hrabrih lidera, građanske i političke volje za takav pristup.

“Kada stane sukob, oni će shvatiti ono što smo i mi shvatili. Kada si u ratu barem znaš tko je s druge strane nišana… Za njih će, kao sto je i za nas, prave teškoće nastati kada se neki mirovni sporazum potpiše i kada bude trebalo graditi pokidane veze. Suditi zločincima. Podizati spomenike. Raditi reparacije. BiH je živi primjer kako se to ne treba činiti i kako je moguće ratovati i 30 godina i nakon kraja rata”, kaže Šimić.