Suprotno UN konvencijama, BiH bez državnog zakona za žrtve torture
Savez logoraša u Bosni i Hercegovini obilježio je proteklog vikenda Međunarodni dan podrške žrtvama torture posjetom stratišima i logorima u Kalinoviku, gdje je obilježena 31. godišnjica od stradanja Bošnjaka na tom području. Predsjednik Saveza, Seid Omerović, kaže da ove i druge žrtve u BiH godinama čekaju na zakon o žrtvama torture koji bi im olakšao život i svakodnevnicu.
“Logorašima smo dužni ostali zakon o zaštiti žrtava ratne torture, koji nismo uspjeli usvojiti, dijelom i zbog nepostojanja sluha i senzibiliteta državnih organa. To su prava iz oblasti zdravstva, prava iz oblasti prioriteta u zapošljavanju, prava iz oblasti rehabilitacije, penziono osiguranje i priznavanje perioda provedenog u logorima“, ističe Omerović, te dodaje da je u toku formiranje komisije na nivou Federacije za donošenje nacrta zakona o zaštiti žrtava ratne torture.
Omerović podsjeća da je zakon o zaštiti žrtava torture bio u parlamentarnoj proceduri 2014. godine, ali nije bilo interesa za usvajanje.
Anđelko Nosović, predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske, kaže da u ovome entitetu nisu zainteresovani za donošenje državnog zakona kojim bi prava žrtava torture bila regulisana. Dodaje da su prava boraca i civilnih žrtava rata sistemski riješena, ali ih logoraši teško ostvaruju.
“Da bi ostvarili pravo, logoraši moraju dati više izjava. Pogotovo sada im se traži da dostavi autentičnu dokumentaciju iz tog vremena, što je nemoguće. Kako neko da dobije potvrdu i ljekarsko uvjerenje iz mjesta gdje je bio u logoru? Entiteti trebaju donijeti svoje zakone o logorašima“, ističe Nosović.
Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata“, kaže da su se žrtve silovanja i seksualnog nasilja 2006. godine uspjele izboriti za određeni stepen prava. Ona podsjeća da su 2012. godine sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH pokušavali raditi na zakonu o silovanim i seksualno zlostavljanim ženama na nivou države.
“Velika sredstva su utrošena. Iz Republike Srpske nisu htjeli da dolaze na sastanke, niti su dali žrtvama. Dolazili su ministri i neki drugi predstavnici. Da smo dobili zakon na nivou države, ne bi bilo situacija gdje žrtva mora dati izjavu ili se mora suočiti s počiniteljem ili njegovim srodnikom. Takav zakon bi trebalo donijeti na nivou države, ali, ako ništa, neka bude na nivou Federacije“, kaže Hasečić, te dodaje da žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja ostvaruju prava u mjestu boravka prije povratka u prijeratne domove.
“Ljudi umiru a nisu dobili nikakvu satisfakciju, nisu dočekali da regulišu prava koja su im zagarantovana ženevskim konvencijama“, ističe Hasečić.
Goran Timotija, predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila opštine Trnovo u Republici Srpskoj, smatra da bi sve žrtve trebale imati isti tretman i prava.
“Prakse su pokazale da je maltene nemoguće riješiti, da se tako izrazim, jedne, druge i treće žrtve na nivou države. Možda bi bolje bilo osnažiti prava, odnosno uvesti u zakone neke nove povlastice na entitetskom nivou“, kaže Timotija.
Međunarodni dan podrške žrtvama torture ustanovljen je 1987. godine stupanjem na snagu Konvencije protiv torture Ujedinjenih nacija (UN).
Volker Türk, visoki komesar Ujedinjenih nacija za ljudska prava, u saopštenju povodom obilježavanja, podsjeća da je mučenje težak zločin, apsolutno zabranjen prema međunarodnom pravu, te da su prema Konvenciji UN-a protiv mučenja, sve države obavezne spriječiti torturu.
“Svaka žrtva torture ima pravo na priznanje, pravdu i obeštećenje. I svaka žrtva torture mora znati da činimo sve što možemo da im obezbijedimo podršku i da osiguramo da tortura, gdje god da se dogodi, bude dokumentovana, istražena, krivično gonjena i kažnjena“, navodi se u saopštenju.
