Đurić Mane i ostali: Odvođenje muškaraca u Stanicu policije u Vlasenici

Seida Ambešković ispričala je kako su u aprilu 1992. trojica vojnika došla ispred njene porodične kuće, u blizini bolnice u Vlasenici, te odveli njenog muža Avdu i zeta Mehmedaliju Tursunovića.

“Tražili su od muža da im kaže gdje krije oružje, a on ga nikada nije imao”, rekla je svjedokinja te navela kako je ona sa kćerkama otišla u Stanicu policije i tražila da joj puste muža, te da su joj kazali da se vrate kući, da će on doći za pola sata.

Svjedokinja je navela kako su iz kuće kroz prozor vidjeli supruga da ide prema kući te da je jedva hodao.

“Kćerka je istrčala da pomogne ocu, oni su zapucali, samo ga je uhvatila i odvukla u šupu Asima Zildžića, gdje su prenoćili”, ispričala je ona, te rekla kako im je potom došla vojska na vrata, istjerala ih u dvorište i pitala: “Ko je pucao?”

Potom su nju, Mehmedaliju Tursunovića i kćerkinog muža Sabidina Hodžića odveli u Policijsku stanicu, gdje su ih ispitivali u vezi s pucnjavom.

“Jedan vojnik je ušao i pitao me zašto skrivam zetove, a pošto nisam znala šta da kažem, ošamario me je i polomio mi naušnicu”, opisala je svjedokinja detalje iz stanice, te navela kako su je nakon toga pustili kući.

Kući je vidjela kćerku i muža, koji je bio pretučen, te nije mogao disati ni hodati.

“Stavljala sam mu obloge na prsa, rekao mi je da su ga sve nogama u prsa udarali”, prisjetila se ona.

Svjedokinja je navela da je sa kćerkama i drugim ženama dva dana bila zatvorena u “Sušici”, a nakon toga su autobusima odvezeni u Cersku.

Posmrtne ostatke supruga, njegove braće i rođaka našla je u masovnoj grobnici na lokalitetu Ogradica.

Ismeta Efendić je ispričala kako je s porodicom iz mjesta Piskavice zbog sigurnosti prešla u kuću djevera Saliha Efendića u centru Vlasenice, koji je držao kafanu.

“Saliha je, krajem juna 1992., Zoran Obrenović s još jednim vojnikom odveo, tijelo smo našli na Ogradicama 2008. godine”, kazala je svjedokinja, te dodala kako joj je Zoran bio komšija i da ga je dobro poznavala, te da je on zajedno sa Zoranom Stuparom pripadao “nekoj jedinici Kraljevića”.

Svjedokinja je ispričala kako su, u pokušaju bijega, u šumi uhapsili njenog drugog djevera Šukriju Efendića i Nusreta Dautovića, te ga odveli u Han-Pijesak, a potom u Stanicu policije u Vlasenici, gdje ga je, prema njenim saznanjima, Zoran Stupar tukao željeznom stolicom.

Tijela šest muškaraca, među kojima i sestrinog muža, našla je 2002. godine u masovnoj grobnici ispod igrališta u Piskavici.

Ismeta Efendić je izjavila i da je s prozora kuće u Vlasenici vidjela kako kombijem dovoze mlade žene i djevojke u kuću Smaila Durakovića.

Svjedokinja je, zajedno sa ostalim ženama i djecom, otišla autobusom za Kladanj, a njen muž i njegov bratić Mehmed Efendić su ostali u kući, a potom je čula da su dovedeni u logor “Sušica”.

Tijelo muža našla je u grobnici na lokalitetu Pelemiš, a ukopan je 2009. godine.

Za progon bošnjačkih civila u Vlasenici – protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine, sudi se Manetu Đuriću, Radenku Staniću, Miroslavu Kraljeviću i Goranu Gariću.

Prema optužnici, Đurić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti u Vlasenici, Stanić komandir, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić policajac.

Treći svjedok Ekrem Alihodžić odveden je zajedno s puncem u Policijsku stanicu u Vlasenici.

“Stajao sam na stepenicama i vidio sam Maneta Đurića, mog komšiju, samo je prošao, nije se ni pozdravio”, rekao je svjedok te dodao kako je nakon toga ispitivan, a potom zatvoren u ćeliju na drugom spratu zgrade Policijske stanice.

Nakon toga je 17. maja 1992., u konvoju automobila, s porodicom napustio Vlasenicu, a prije odlaska morao je potpisati izjavu da se odriče sve svoje imovine u korist Republike Srpske.

Suđenje se nastavlja 19. aprila.