Dok neki odrasli bolje, a neki lošije podnose digitalno preopterećenje, djeca su pretrpjela punu težinu ovog pobolijevanja, postajući opsjednuta i zavisna od računara, mobilnih telefona, onlajn igrica, memova i društvenih mreža lakih za korišćenje, kao što su Snapchat i TikTok.

U gradu Prijedoru na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, nekada prometni fudbalski i košarkaški tereni ovog ljeta postali su gotovo napušteni jer je većina djece ostajala kod kuće, igrajući sport i druge igrice na konzolama, kompjuterima ili mobilnim telefonima.

Kako počinje nova školska godina, roditelji se bore da pronađu načine da obuzdaju digitalnu opsesiju svoje djece.

Jedan otac je rekao da je u početku zaključao sve porodične elektronske uređaje pomoću lozinki, da bi shvatio da je njegov 13-godišnji sin stručnjak za korišćenje aplikacija koje ih razbijaju.

Zatim je pokušao da zaključa sve uređaje u sobi na prvom spratu, pri čemu je otkrio da je njegov sin mogao da uskoči u sobu sa obližnjeg balkona.

“Srećom, nije pao ili se povrijedio. Od tada sam svakog jutra nosio sve sprave sa sobom na posao i ostavljao ih u kolima u kancelariji”, rekao je otac i dodao da kod kuće nemaju desktop.

“Kada je TV u pitanju, sa sobom nosim samo risiver. Inače bi se zakomplikovalo”, smije se.

Istraživanje na desetine roditelja u Prijedoru pokazalo je da mnogi od njih redovno oduzimaju elektronske uređaje kada im djeca ostaju sama kod kuće. Čini se da roditelji ćerki nešto bolje prolaze; obično moraju da ponesu samo telefone svojih ćerki; dok roditelji sinova takođe moraju da razmišljaju o konzolama, daljinskim upravljačima i džojsticima.

Epidemija koja je došla bez upozorenja

Igor Motl, profesor klasične gitare. Foto: BIRN/Katarina Panić

Iako relativno mali grad od svega oko 100.000 stanovnika, Prijedor, izgleda, sadrži sve elemente koje digitalno okruženje sadrži u globalu.

“Ova patologija je eksplodirala u posljednje tri godine. Ne možemo sa sigurnošću da tvrdimo da je to zbog prekomjerne upotrebe onlajn rada tokom pandemije COVID-a. To bi trebalo naučno istražiti, ali se poklopilo sa tim”, rekla je za BIRN psihološkinja Vanja Dejanović.

“Drugi razlog bi mogao biti taj što se radi o djeci čiji roditelji pripadaju prvoj generaciji koja je bila preeksponirana digitalnom svijetu, odrastala kao niko do sada. Sada se čini da se mora platiti cijena“, dodala je ona.

Većina roditelja se žali da ih ni škole ni druge institucije ni stručnjaci nisu upozorili na rizike ranog i/ili dužeg izlaganja djece elektronskim uređajima. Većina kaže da im je trebalo neko vrijeme da shvate da nešto nije u redu, a sada moraju da rješavaju problem na bilo koji način koji umiju.

“Kada je postalo previše i kada mi je dosadilo da skrivam elektronske uređaje po kući, otišao sam u prodavnicu alata i kupio gvozdeni sef sa katancem koji je bio dovoljno velik da pohrani dva telefona”, rekao je drugi otac i dodao da njegovi sinovi mogu da ih koriste svaki dan, ali samo između 16 i 18 časova.

“Ostatak dana su pod ključem”, dodao je on.

Otac 14-godišnje devojčice kaže da iako je njena majka većinu vremena kod kuće, on i dalje mora da nosi telefon svoje ćerke sa sobom na posao, jer je ona “veoma uporna i ubjedljiva”.

“Zamislite krizu zavisnosti od droga koju ste valjda vidjeli samo u filmovima. To je isto – samo što im bijela pjena ne izlazi iz usta”, rekao je on.

Roditelji i škole se međusobno optužuju za krivicu

Sanja Topić, psihološkinja u centru za socijalni rad u Prijedoru. Foto: BIRN/Katarina Panić

Dok mnogi roditelji krive sistem što ih ne upozorava na rizike, prosvjetni i zdravstveni službenici insistiraju da primarna odgovornost leži na roditeljima.

Kažu da ne postoji sistemski način da se spriječi ova zavisnost i priznaju da sistem sporo reaguje na nešto što se razvilo mnogo brže nego što strukture mogu da prate.

“Zaostajemo. Promjene su bile vođene potpuno novim fenomenima o kojima nismo učili tokom sopstvenog obrazovanja. Nismo bili u mogućnosti da odgovorimo na zahtjeve djece”, rekao je za BIRN Igor Motl, profesor klasične gitare.

Kada je prije 20 godina počeo da radi u muzičkoj školi, njegovi đaci su, kaže, imali raspon pažnje nekih 20 do 25 minuta. Iako je ovo još uvijek zvanični pedagoški standard na papiru, raspon pažnje učenika se sada procjenjuje na oko deset minuta, u najboljem slučaju.

“Najuočljivija promjena je u njihovim očima. Nekada je bar polovina učenika imala sjaj u očima. Bili su fascinirani sticanjem znanja i vještina. Danas ih je manje od deset odsto”, žali se Motl.

Ulazak u digitalni svijet u kolijevci

Vanja Dejanović, psihološkinja.

Školski zvaničnici odbijaju da preuzmu odgovornost za ono što se dogodilo. Školska pedagoškinja Bojana Vučenović kaže da su roditelji ti koji su dozvolili svojoj djeci da uđu u digitalni svijet, skoro od rođenja.

“Počinje u porođajnoj sobi, odakle prve bebine slike izlaze na internet”, kaže ona i dodaje da su najčešća odstupanja djece: korišćenje telefona tokom nastave; promjene ponašanja; komunikacije sa nepoznatim osobama, uključujući potencijalne predatore.

Roditelji traže pomoć tek kada udare u zid, dodaje ona.

Majka jednog devetogodišnjeg dječaka u Prijedoru kaže da je mislila da drži stvari pod kontrolom, jer njen sin nije bio pretjerano zainteresovan za digitalni svijet.

Ali to se sve promijenilo nakon prespavanja kod druga iz razreda, gdje je otkrio PlayStation i YouTube.

“Uskoro je postao opsjednut i morala sam da mu oduzmem telefon”, prisjeća se ona.

“Neko vrijeme, kad god bih se vratila kući s posla i otvorila vrata, on bi samo stajao bez riječi, sa ispruženom rukom i dlanom okrenutim nagore. Psihologu i psihoterapeutu je trebalo dosta vremena da dopru do njega”, rekla je ova majka.

“Sada se naljuti ako mu kažem da nijedan telefon ne može biti važniji od čovjeka, posebno majke”, dodaje ona, priznajući da je i ovo napredak u poređenju s tim kako je bilo ranije.

Od mema i igrica do životno opasnih situacija

Bojana Vučenović, školska pedagoškinja.

Dok se mnogi prijedorski roditelji koji se bore sa digitalnim opsesijama svoje djece šale na račun ovog problema, drugi roditelji i stručnjaci upozoravaju da ova opsesija može dovesti do životno opasnih situacija.

Dječija i adolescentna psihijatrica Sanja Škrbić Jarić kaže da je majka jednog 12-godišnjeg pacijenta vjerovala da je samo sa pet godina gledao crtane filmove sa vozovima. Istina je bila da je ovo bilo pokriće za horor sadržaje koje je mnogo gledao.

Jednog dana, dječak je odgovorio na onlajn izazov i napao drugaricu iz razreda. Žrtva je preživjela, a mladi napadač je prebačen u drugo odjeljenje i dospio je na psihijatrijsko liječenje.

“Sjećam se njihove prve posjete. Majka je sjedila samo tu i sve vrijeme pričala. Otac je provodio vrijeme na svom telefonu. Pitala sam ga zašto je uopšte došao”, kaže Škrbić Jarić.

Prisjetila se još jedne 16-godišnje pacijentkinje koja je manipulisala roditeljima tako što se posjekla žiletom po podlakticama, stomaku i butinama, kao dio nekog morbidnog i brutalnog onlajn izazova.

“Morala je samo da zaprijeti roditeljima da će se jako posjeći, a oni bi sve učinili što ona zatraži”, rekla je psihijatrica.

Psihološkinja u centru za socijalni rad Sanja Topić kaže da se plaši da roditelji ne shvataju koliko rizici mogu biti ozbiljni.

“Jedna majka mi je rekla da njeno dvogodišnje dijete zna da postavlja video-snimke na YouTube, i da je bila ponosna na to, umjesto da se stidi”, rekla je.

Ona se nada da će u budućnosti časovi namijenjeni budućim roditeljima u BiH pomoći roditeljima da shvate probleme i rizike za djecu, kao što je to slučaj u nekim razvijenijim zemljama.

Nedostatak liječenja može ostaviti dugoročne posljedice

Kada se identifikuju i pravilno riješe u ranijem dobu, promjene ponašanja i problemi uzrokovani prekomjernom izloženošću digitalnom okruženju – kao što su niže ocjene i problemi u druženju – mogu se popraviti.

Ali ako se ne adresiraju, mogu se pretvoriti u trajne obrasce, kao što je oštećenje govora, koje onda postaje teško da se promijeni.

“Nikada neću zaboraviti dan kada sam radila sa grupom od 15 djece, a u 12 slučajeva sam označila polje ‘Potreban tretman kod jezičkog terapeuta’”, prisjeća se pedagoškinja Vučenović obaveznih ispita za šestogodišnjake.

Kada je prije više od 15 godina psihološkinja Vanja Dejanović počela da radi u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja u Prijedoru, dvije godine bile su granica za razvoj govora. Danas stručnjaci prihvataju četiri godine, jer u suprotnom zdravstveni sistem ne bi mogao da liječi sve one kojima je potreban.

Logoped Mirjana Simić kaže da postoji veza između poremećaja govora i prekomjerne izloženosti internetu, što odražava odsustvo žive interakcije sa porodicom i vršnjacima. Ona izražava bojazan da neki roditelji namjerno umanjuju ili lažu o digitalnoj izloženosti svoje djece.

“Dolaze u moju kancelariju sa malim djetetom. Poriču da je dijete previše izloženo ekranu ili lažu o vremenu provedenom pred njim. Ali tada dijete pokazuje simptome. Nema fokusiranu pažnju, ne zanimaju ga igračke za svoje godine, ili ih uništava, ne priča i ne reaguje kada ga zovem po imenu. Odjednom dijete oživi kada mu pokažem telefon i postaje gotovo hipnotisano”, rekla je za BIRN.

“Još je poraznije znati da roditelji danas nisu neobrazovani i neinformisani. Dijete je bespomoćno. To bi trebalo da zavisi od ljudi, a ne od stvari”, upozorava psihološkinja Vanja Dejanović.

“Imam utisak da se rađa novo čovječanstvo. Toliko djece je potpuno van naše stvarnosti. Ne može biti drugog razloga za ovo osim digitalnog predoziranja. Moramo proširiti institucionalne pristupe. Djeca se upisuju u škole a da ne znaju da govore! Ono što je sada problem u nekim vrtićima i školama, sutra će biti problem na tržištu rada”, dodaje ona.

“Moja preporuka je da nema ekrana do škole, a zatim ograničeno i nadgledano vrijeme u smislu sadržaja. Ako želite da smirite bebu, dojite je, ne dajite joj ekran”, zaključuje ona.