Sakib Ahmetović iz Bratunca se nada prekidu zavjeta šutnje dok traga za tijelom sestre

Sakib Ahmetović. Foto: BIRN BiH

Sakib Ahmetović je posljednji put sestru vidio 1991. godine i – od proljeća naredne do okončanja rata – nije znao ništa o njenoj sudbini. Tek 1997. je dobio informaciju o onome što se desilo sestri i zetu koji su živjeli u selu Tegare, ali do danas nije pronašao tijela.

Bošnjačko stanovništvo iz ovog bratunačkog sela je u proljeće 1992. godine otišlo od svojih kuća, priča Ahmetović.

“Oni su se skrivali po šumi, a kući bi dolazili po hranu. Međutim, u maju im je napravljena zasjeda i moja sestra je, sa još dvije žene i jednim dječakom, uhvaćena u mjestu Tegare. Odatle su odvedeni prema Fakovićima“, govori Ahmetović.

Dječak, koji je bio sa njegovom sestrom Razijom, pušten je. Kasnije je svojoj porodici ispričao da su mu osobe, koje su ih uhapsile, rekle da on bježi jer je mlad, a žene su odvedene.

“Taj momčić je iznio istinu i bez njega se o tome ništa ne bi znalo. Nažalost, i on je kasnije poginuo u Srebrenici“, kaže Ahmetović, kojem su poznata imena dvije osobe koje su mu odvele sestru.

U vrijeme sestrinog odvođenja, Ahmetović je bio u logoru u bratunačkoj osnovnoj školi, odakle je prebačen na Pale, a zatim razmijenjen. Po završetku rata, 1997. godine je saznao za nestanak sestre i njenog supruga Avde, za kojeg je dobio podatak da je nestao na području Srebrenice.

Jedina fotografija sestre Remzije. Foto: Porodični album S. Ahmetovića

Ahmetović se, za pomoć u pronalasku članova porodice, obraćao policiji u Bratuncu i Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine, ali mu, kaže, do danas niko nije pomogao.

“Meni – kao civilnoj žrtvi rata – nije jasno da institucije, koje rade na pronalaženju, nisu pokazale zainteresiranost“, kaže Ahmetović koji vjeruje da mnoge grobnice ne bi bile izmještene da se radilo efikasnije.

Za protjerivanje i ubistva mještana sela Tegare niko nije odgovarao, a Ahmetović kaže kako od Tužilaštava u Tuzli ne dobija povratnu informaciju o predmetu za koji je saznao da je formiran.

“Velika je nezainteresiranost za ovaj slučaj i kod ljudi koji rade u određenim institucijama i predstavljaju ih, zbog toga što je i naše društvo podijeljeno. Kamo sreće da ima pameti i da se već jednom počne govoriti istina i da je svi priznamo. Nečija istina je teža, nečija lakša i blaža. Moramo živjeti na ovom prostoru, kako god se on zvao, ali moramo imati suživot“, smatra Ahmetović, koji je danas i predsjednik Udruženja logoraša općine Bratunac.

Govori kako zavjet šutnje nije dobar ni za jedan narod te poziva sve ljude, koji imaju informacije o grobnicama ili potencijalnim lokacijama, da ih prijave.

“Nije u Fakoviće dovedeno mnogo osoba. Ne znamo šta je s njima bilo – jesu li ubijene i zakopane, ili su bačene u Drinu. Moglo bi se doći do tih podataka. U Drini je mnogo tijela; Zvorničko jezero je puno kostiju, isto kao i Perućac, ali svi šute“, kaže on.

Na sestru Raziju, koja je 1992. imala 58 godina, Ahmetović danas ima samo uspomene i jednu fotografiju. Iza njegove sestre i zeta je ostala kćerka koja danas živi u Seljublju, naselju u Kalesiji.

“Sestra je već dobila kćerku, a i ja sam rođen. Volio sam ići kod nje i bilo mi je drago ostati više dana. Imali su lijepu kuću i baštu na putu prema školi u Tegarama. Uvijek sam imao prostora za igranje, a ostale su mi najljepše uspomene iz djetinstva provedene kod nje. Imao sam još jednu sestru, mlađu od nje, ali sam ipak više volio biti kod Razije i zeta Avde“, prisjeća se Ahmetović, koji je sestru posljednji put vidio 1991. godine.

Zet Avdo, koji je radio kao domar u školi u Tegarama, ali i sestra Razija, napominje Ahmetović, nisu bili ljudi opterećeni nacionalnom pripadnošću i do rata su sa komšijama dijelili dobro i zlo.