“To je bio trenutak kada smo započele razgovor. Što je više dijelila sa mnom, to sam ja bila više iznenađena i pomislila sam: ‘Ti si zapravo nevjerovatna osoba i posao koji si radila, za mene je zastrašujući i veoma važan, pa možda možemo više porazgovarati.’ Bila je veoma voljna da ispriča svoju priču. Rekla mi je: ‘Uredu, niko me nikada nije ovako slušao’”, prisjeća se Esther Bots, koja osim snimanja kratkih filmova, predaje i na Univerzitetu umjetnosti u Utrechtu.

Osim Alme, nakon što je istraživala za film i intervjuisala niz prevodilaca, odlučila se da film prati i izazove prevodilaca Besmira Fidahića i Nenada Popovića Popsa, koji su bili spremni govoriti.

U filmu troje prevodilaca porijeklom iz bivše Jugoslavije prepričava svoja iskustva, navodeći posljedice koje je rad na predmetima ratnih zločina imao na njihov svakodnevni život te pokušaje da ostanu profesionalni.

Prikazivanje filma “U poplavi riječi” na Sarajevo Film Festivalu (SFF). Foto: BIRN BiH

Jedno od njih u filmu opisuje kako je, zbog prevođenja svjedočenja vozača koji je Srebreničane prevozio na mjesto pogubljenja, mjesec dana pio alkohol u svom stanu. Kako je opisao, svjedok je ispričao da je u vozilu ostao samo dječak, te kako je zvao komandanta i probudio ga zbog toga. Ovaj je, kako je ispričao prevodilac, ustao i došao da ga ubije. Prevodilac je, kako navodi u ovom kratkom filmu, stalno prolazio kroz to svjedočenje pitajući se kako je neko mogao s namjerom ustati da dođe i ubije dječaka.

Alma u filmu primjećuje kako bi vjerovatno i ona sama bila žrtva da se tokom rata susrela sa optuženima čije je iskaze prevodila, dok Besmir smatra da bi i on bio jedan od mrtvih da je rođen 20 kilometara desno na karti koju film prikazuje. Oni objašnjavaju kako su u sudnici morali biti fizički prisutni, ali – u cilju da ostanu neutralni – izbjegavali su direktan pogled sa preživjelim žrtvama.

“Oni su na neki način nevidljivi i mislim da mi je to bilo zanimljivo – kako ih učiniti vidljivim – da se njihov glas čuje”, kaže Esther Bots, dodajući da prevodioci zapravo koriste svoj glas da obezbijede komunikaciju i narativ, a da su istovremeno percipirani kao ljudske mašine koje ne smiju pokazati svoje emocije, te da su “tihi heroji” koji nikada nisu dobili priznanje za to što su uradili.

Film – kako objašnjava Esther Bots, koja je zbog festivala došla u Sarajevo – nudi jedan novi ugao, prikazujući poziciju prevodilaca koji interpretiraju teška svjedočanstva, uz očekivanje da ostanu u potpunosti objektivni. Ona je tokom razgovora kazala da je iz njene pozicije veoma nezahvalno pričati o mogućim traumama koje je ovakav rad mogao ostaviti na njih.

“Alma je radila deset godina kao prevodilac, Besmir je počeo kad je bio jako mlad, sa 18, mislim. Možete samo pretpostaviti da je to nešto učinilo s njima, kako su se razvijali, kakvi su ljudi postali, a vidite i u filmu kako su opisali šta im je to uradilo. Je li to trauma? Ne želim da im stavljam tu etiketu, jer je na njima da to definišu. Da li ih je to oblikovalo – naravno da jeste”, poručuje Esther Bots.

“U poplavi riječi” je svoju prvu premijeru doživio prošle godine u Locarnu, u Švicarskoj, ali je prikazan i u mnogim državama – Tajvanu, Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i Francuskoj.  Govoreći o ranijim reakcijama publike, Esther Bots kaže da su pitanja publike uglavnom posvećena prevodiocima i njihovim iskustvima.

“Prevodioci dijele svoja iskustva koja nisu laka. Oni su sami prošli kroz rat na ovaj ili onaj način, iskusili su rat i onda su radili na ratnim zločinima ili u kontekstu ratnih zločina, radeći s počiniocima i sa žrtvama. Priče nisu lake i mislim da je za mnoge ljude novo čuti nešto iz perspektive prevodilaca, o čemu mnogi nikada nisu razmišljali”, navodi režiserka, dodajući da je za nju lično film značio svojevrstan rast, prvenstveno kroz učenje o samom MKSJ-u, o bivšoj Jugoslaviji, ali i o tome šta zapravo znači biti prevodilac u ovom kontekstu.

Trailer filma “U poplavi riječi”. 

Jedna od prvih slika koje je vežu za rat u Bosni i Hercegovini bile su, kako kaže, izbjeglice iz bivše Jugoslavije. Tada je imala između pet i osam godina. To je “na neki dalek način” bio dio njene mladosti, kaže ona.

“Kao nešto što se dešava u svijetu, bez tačnog saznanja gdje i kako je povezano sa mnom kao djetetom. Naravno, učili smo malo o tome u školi, ali mislim da smo premalo naučili. Ne posvećuje se dovoljno pažnje tome, pogotovo zato što je, nažalost, Nizozemska veoma povezana sa Srebrenicom, tako da mislim da bi se trebalo posvetiti mnogo više pažnje, jer to je trauma i za nizozemsko društvo”, smatra ona.

O ratu u BiH najviše je saznala radeći na svom prethodnom filmu “Šuma oblaka”, koji govori o pet djevojaka u Nizozemskoj čiji su roditelji zbog rata napustili bivšu Jugoslaviju. Kako je objasnila, jedna od njih je njena studentica.

“S njom sam vodila mnoge razgovore o iskustvima njenih roditelja i kako je to uticalo na nju, i mislim da je to bio trenutak kada sam, zaista, ne samo dobila činjenice o ratu ili onome što se dogodilo već zaista neki vrlo lični uvid u to i iz perspektivne jedne Nizozemke. To mi je dalo vrlo emotivan, lični uvid u ono što ovaj rat još uvijek čini drugoj generaciji”, zaključuje u intervjuu za BIRN BiH.

* Ovaj članak je izmijenjen kako bi ispravno bilo napisano ime prevodioca Besmira, ranije je na jednom mjestu greškom bilo napisano Besim.