Uslovne kazne ne sprečavaju širenje mržnje

BIRN BiH je svim sudovima u BiH zahtjevom za slobodan pristup informacijama tražio pristup podacima o presudama za krivična djela učinjena iz mržnje ili krivična djela izazivanja mržnje u posljednjih deset godina – od oktobra 2011. do oktobra 2021. godine. Od ukupno 69 sudova, njih 21 su za ova krivična djela dostavili više od 45 presuda u posljednjih deset godina, prvostepenih i konačnih. Sud BiH je dostavio informacije o pet presuda iz kojih je pruženo dovoljno informacija da je riječ o krivičnom djelu izazivanja mržnje.

Gotovo 40 sudova je navelo da nisu imali nijedan krivični postupak kao u zahtjevu. Nekoliko sudova poslalo je presude koje nisu tražene u zahtjevu i ne odnose se na djela iz mržnje ili izazivanje mržnje.

Nekoliko sudova dostavilo je nepotpune ili informacije bez presuda iz kojih nije moguće utvrditi da li je djelo počinjeno iz mržnje.

Na zahtjev nije odgovorio Vrhovni sud Federacije.

Vrhovni sud Republike Srpske odbio je zahtjev BIRN-a BiH i žalbu na rješenje o odbijanju navodeći da nemaju obrađene podatke za krivična djela nastala iz mržnje ili izazivanja mržnje, niti da vode bilo kakvu evidenciju.

“Za obradu takvih informacija unazad deset godina, za ovaj sud bi iziskivalo produženo radno vrijeme, dodatno angažovanje radnika. (…) Iz CMS sistema ne možemo dobiti podatke koje vi tražite”, naveli su u rješenju, kao i da bi odgovaranje na zahtjev BIRN-a BiH ometalo funkcionisanje suda.

Okružni sud u Banjaluci je prihvatio žalbu BIRN-a BiH, a u novoj odluci je navedeno da će dinamika dostavljanja informacija zavisiti od vremena koje je neophodno zaposlenim radnicima kako bi se ostvario kontinuitet rada suda.

Do objave ovog teksta, osam mjeseci poslije ovaj sud nije dostavio tražene podatke.

Kantonalni sud u Tuzli je odbio žalbu, te naveo da su i prvi put odgovorili da nisu u posjedu informacija, odnosno da nisu postupali u ovim predmetima.

Na dodatne zahtjeve, dostavljene su presude iz općinskih sudova u Ljubuškom i Kiseljaku, kao i Državnog suda, za koje je BIRN BiH imao informacije o njihovom postajanju.

Od 45 dostavljenih presuda iz sudova koje je analizirao BIRN BiH, 19 je uslovnih, deset se odnosi na presude u kojima su izrečene kazne niže od godinu dana, te je osam oslobađajućih. U dvije presude je izrečeno po godinu dana zatvora, a dvije su novčane.

Podaci o odgovorima sudova na zahtjeve za presude

U mapi možete vidjeti podatke sudova u BiH o predmetima povezanim sa mržnjom koje su imali u posljednjih deset godina.

Halisa Skopljak, službenica za pravne poslove u Misiji OSCE-a u BiH i voditeljica referata koji se bavi krivičnim djelima učinjenim iz mržnje, kaže da ova organizacija niz godina prati incidente i krivična djela učinjena iz mržnje u BiH.

Skopljak pojašnjava kako je, prema evidenciji OSCE-a, do sada doneseno sedam presuda koje su bile kvalifikovane kao krivično djelo učinjeno iz mržnje, kao i one gdje je mržnja odnosno predrasuda kao pobuda za izvršenje krivičnog djela bila motiv, te 34 presude s kvalifikacijom “izazivanje nacionalne i vjerske mržnje”, odnosno “javno pozivanje na nasilje i mržnju”.

Ona dodaje kako je od sedam presuda za djela učinjena iz mržnje, njih šest bilo osuđujućih, a jedna je bila oslobađajuća.

Skopljak pojašnjava da je bila jedna kazna zatvora, ali da se uglavnom radi o uslovnim osudama i da se te kazne kreću u okvirima zakonskog minimuma.

“One zaista ne reflektiraju taj motiv niti se iz presuda koje su donesene za ova krivična djela može ustvari iščitati na koji način je ta kazna u obzir uzela motiv iz kojeg je to djelo učinjeno i na koji način se to teže kažnjavanje reflektiralo kroz tu kaznu”, kaže ona.

Propust da se identifikuju djela kao zločini iz mržnje, kao i veliki teret dokaza otežavaju utvrđivanje namjere, što dovodi do malog broja optužnica i osuđujućih presuda, navodi se u analitičkom izvještaju Evropske komisije iz 2019. godine u kojem se objašnjava da većina incidenata ne dovodi do formalne istrage ili krivičnog gonjenja.

“Zemlja nema mehanizam za prikupljanje i razvrstavanje podataka o govoru mržnje, zločinima motivisanim mržnjom i diskriminaciji”, navodi se u izvještaju, u kojem se objašnjava da se skoro svi prijavljeni incidenti motivisani mržnjom odnose na religiju ili etničku pripadnost.

“Procjenjuje se da je stvarni broj incidenata do pet puta veći i da je raznolikiji”, navodi izvještaj.

Za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, prema državnom zakonu, najniža zaprijećena kazna je tri mjeseca, a najviša pet godina. Ista najniža kazna zaprijećena je i prema zakonu Federacije, dok je najviša deset godina zatvora. Najviša zatvorska kazna od također deset godina zaprijećena je za ovo djelo i prema Krivičnom zakonu Brčko distrikta, a najniža jedna godina.

U krivično zakonodavstvo Republike Srpske je 2017. godine Krivičnim zakonikom uvedeno krivično djelo “javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje”, prema kojem je najniža predviđena kazna za ovo djelo jedna godina, a najviša 12 godina zatvora. Ranije je, po krivičnom zakonu ovog entiteta, najviša kazna iznosila osam godina, ali je i djelo bilo drugačije definisano. Po starom zakonu, za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti BIRN-u BiH su dostavljene presude u kojima su dvije osobe oslobođene, četiri su uslovno osuđene, a u dva slučaja je izrečena kazna od 30 dana, odnosno dva mjeseca.

Prema saznanjima iz OSCE-ovog monitoringa, kako kaže Skopljak, postoji prilično nerazumijevanje samog koncepta krivičnih djela učinjenih iz mržnje, iako su ona prvi put u zakonodavni koncept uvedena još 2010. u Republici Srpskoj, a u Federaciji tek 2016. godine.

Prema presudama koje je BIRN BiH dobio, najveći broj djela je okvalifikovan kao izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti prema državnom, ali i krivičnim zakonima Federacije, Republike Srpske i Distrikta Brčko.

Uvidom u ove presude, najviša zatvorska kazna izrečena je na godinu i pet meseci zatvora, a najniža 30 dana. U većini predmeta radi se o uslovnim kaznama koje se kreću od dva mjeseca do godinu dana. U jednom predmetu izrečena je novčana kazna od 1.000 konvertibilnih maraka, u drugom je kazna od tri mjeseca zamijenjena novčanom od 4.500 KM, dok je u trećem predmetu tri mjeseca zatvorske kazne zamijenjeno za izvršenje rada za opće dobro u roku od četiri mjeseca.

Iz presuda je također vidljivo da su u čak šest njih optuženi ranije osuđivani, između ostalog, zbog nasilničkog ponašanja. U devet predmeta počinioci su priznali krivnju ili sklopili sporazum s tužilaštvom, što je uzimano i kao olakšavajuća okolnost kod omjeravanja kazni.

U jednom od predmeta, iako je priznao krivicu pred Osnovnim sudom u Banjaluci, optuženi je prvostepenom presudom bio oslobođen jer je Sud zaključio da nema elemenata krivičnog djela. U ovom predmetu optužnica je teretila jednu osobu da je tokom gledanja utakmice u Banjaluci zapalila zastavu Hrvatske, ali je utvrđeno da se radilo o zastavi Nezavisne države Hrvatske (NDH) pa je Sud zaključio da nema elemenata krivičnog djela jer se radilo o “fašističkoj tvorevini” tokom Drugog svjetskog rata.

Još jedna od oslobađajućih presuda pred ovim sudom je i ona u kojoj je navedeno da iako je Tužilaštvo dokazalo činjenične navode optužnice, “u predmetnoj optužnici ipak nije navedeno na koji način i prema kojem oštećenom, narodu i nacionalnosti ili etničkoj grupi kojoj oštećeni pripada, optuženi je izazivao ili raspaljivao nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost ili širio ideje o superiornosti jedne rase ili naroda nad drugim”.

Pred ovim sudom zbog zastare obustavljen je predmet protiv Sejfudina Tokića radi javnog izazivanja i podsticanja nasilja i mržnje. On je bio optužen zbog isticanja zastave Republike BiH.

Do zastare je došlo jer je prestao važiti Krivični zakon Republike Srpske, a na snagu je stupio Krivični zakonik, kojim je propisano da se krivično gonjenje ne može preduzeti kada proteknu tri godine od izvršenja krivičnog djela za koje je zaprijećena kazna preko jedne godine zatvora.

Preinačene kazne

Halisa Skopljak, Misija OSCE u BiH. Foto: BIRN BiH

Zbog ispisivanja “krsta sa četiri S” i “Nož, žica, Srebrenica” na Atik (Savskoj) džamiji u Brčkom, kao i dijeljenja letaka s neprimjerenim sadržajem maloljetnim učenicima, Osnovni sud u Brčko distriktu osudio je jednu osobu na godinu dana zatvora zaključivši da je optuženi izazvao nacionalnu i vjersku mržnju među konstitutivnim narodima koji žive u Brčko distriktu.

Prvostepeni sud je smatrao da je izrečena kazna srazmjerna stepenu krivične odgovornosti optuženog i da se s blažom kaznom ne bi ostvarila svrha kažnjavanja “kada se ima u vidu da je izvršenje krivičnih djela koje je optuženom stavljeno na teret u porastu i da će se istom ostvariti specijalna i generalna prevencija”.

Apelacioni sud Brčko distrikta preinačio je ovu kaznu zatvora u uslovnu od godinu dana. Prema mišljenju ovog suda, prvostepeni sud prilikom odmjeravanja visine kazne je u potpunosti zanemario svrhu izricanja sankcija, ne uvažavajući, između ostalog, da se radilo o mladom čovjeku koji tokom postupka nije osporavao počinjenje djela i izrazio je iskreno žaljenje zbog njega.

Za Apelacioni sud, kako je naveo u odluci, nije sporno da kaznenopravne radnje u sebi sadrže sva obilježja produženog kaznenog djela “izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti”, međutim način na koji je zakon definisao obilježja bića ovog kaznenog djela upućuje na zaključak da je ovo kazneno djelo “moguće počiniti na skoro neograničen broj načina i poduzimanjem niza radnji”.

“Kod tako apstraktnog zakonskog opisa radnje počinjenja ovog kaznenog djela, odnosno neodređenog broja modaliteta radnje kojom se ovo kazneno djelo može počiniti, u svakom konkretnom slučaju je nužno procjenjivati značaj i stvarnu težinu konkretne kaznenopravne radnje, sagledavajući to kroz štetne efekte koje je ona imala na predmet (društvena vrednota) koji se štiti ovom kategorijom kaznenih djela”, navodi se u odluci.

Apelacioni sud kaže da je potrebno imati u vidu da li je usljed počinjenja djela došlo do narušavanja međunacionalnih odnosa u Brčko distriktu, neovisno o tome što zakon ne zahtijeva da štetna posljedica nastupi.

U svojoj odluci Apelacioni sud je utvrdio da je grafit ispisan na džamiji odmah po uočavanju od policije i prekrečen, “tako da u konkretnom slučaju i nije bilo moguće utvrditi stvaran efekat koji je kod jednog od konstitutivnih naroda izazvao takav postupak optuženog, ako se ima na umu na koji događaj odnosno zločin iz skorije prošlosti se aludira pri ispisivanju teksta ‘Nož, žica, Srebrenica’”, navodi se u obrazloženju presude.

Osvrćući se na letke koje je dijelio, Sud zaključuje da je materijal sa spornim tekstom umnožen u šest kopija, da su dvije maloljetne učenice bile uznemirene njime, te da “se to teško može smatrati propagandnim letkom”.

“Kazna zatvora u trajanju od godinu dana se čini prestrogo odmjerenom, te da bi njeno izvršenje moglo imati negativan efekat na optuženog sa aspekta specijalne prevencije”, piše u presudi.

Drugi primjer u kome je povećana prvostepena kazna pokazuje koliko se sudska praksa razlikuje zbog drugačijeg tumačenja zakona od sudija.

Mržnja prema povratnicima i manjinskim zajednicama

U Osnovnom sudu u Zvorniku vodio se predmet zbog djela koje je, po Krivičnom zakonu Republike Srpske, okvalifikovano kao teška tjelesna povreda izvršena iz mržnje, gdje je Sud zaključio da, osim što je nesporno dokazano da je optuženi počinio “osnovno djelo” i teško tjelesno povrijedio oštećenog, on je to djelo počinio iz mržnje.

“Negativan uticaj ovog djela se, po mišljenju suda, povećava imajući u vidu činjenicu da oštećeni pripada povratničkoj zajednici, kao i da je učinjeno na dan Bajrama kao vjerskog blagdana, čime ovo djelo šalje snažnu negativnu poruku netrpeljivosti i straha, tim prije što su objektivno odnosi između etničkih, nacionalnih i religijskih grupa već osjetljivi, zbog dešavanja i događaja iz prošlosti”, navodi se u anonimiziranoj prvostepenoj presudi koja je dostavljena BIRN-u, kao i da ovo ukazuje da je krivično djelo motivisano predrasudama.

U anonimiziranoj presudi Osnovnog suda u Zvorniku se navodi da je optuženi Z.R. udario iz mržnje “zatvorenom pesnicom u predjelu oka D.N. dok je išao na bajram-namaz”. Kako se navodi, oštećeni je dobio hematom glave, frakturu i druge teške povrede. Svjedoci su naveli da je oštećeni dobio više udaraca.

Osnovni sud je tada izrekao kaznu zatvora od tri mjeseca, koju je Okružni sud u Bijeljini povisio na pola godine smatravši da je to neophodna mjera prema optuženom, te da će se tek njome postići svrha kažnjavanja.

Ali ovakvi stavovi sudija su rijetki u BiH, prema presudama koje su dostavljene BIRN-u BiH. U OSCE-u kažu da su tokom svog praćenja incidenata i krivičnih djela učinjenih iz mržnje još od kraja 1990-ih godina primijetili da su povratnici i raseljena lica žrtve mržnje u većoj mjeri nego drugi.

Slično je i s manjinskim zajednicama, poput romske, ili s pripadnicima seksualnih manjina, objašnjava Skopljak.
Kemal Gunić iz Udruženja građana povratnika u Banjaluku pojašnjava da se u ovaj grad, prema evidenciji Udruženja, vratilo oko 12.500 građana. Incidente koji su se dešavali i još uvijek se dešavaju obično prijave Udruženju.

“Naši građani prvo vjeruju Udruženju, i oni su nama preko naših ljudi prijavljivali incidente. Mi odmah, istog dana kad dobijemo to, pošaljemo pismeno MUP-u grada Banjaluke. (…) Ja mislim da se boje. Većina se boji. Lakše je preko nas. Jer se tamo kaže: ‘Prijavilo udruženje građana’, nije on lično”, govori Gunić u razgovoru za BIRN BiH.

Prema podacima Sarajevskog otvorenog centra (SOC), tek jedna trećina LGBTI osoba je prijavila nasilje koje su doživjeli, kaže Darko Pandurević, rukovoditelj programa i zagovaranja u ovom centru.

Razlozi koje navode za to, kako pojašnjava, jesu nepovjerenje u službene osobe u postupku, strah od reakcije porodice, otkrivanja LGBTI identiteta, nasilnika, reakcije policije, stigmatizacije, reakcije prijatelja, kao i zbog nedostatka informacija o mogućoj pomoći.

“Najveći broj slučajeva odnosi se na prijetnje i verbalno uznemiravanje. Prisutni su i fizički napadi”, ističe Pandurević i dodaje kako je učestalo i vršnjačko i porodično nasilje.

Svaka četvrta osoba u LGBTI zajednici tvrdi da je doživjela nasilje zato što je LGBTI osoba, a dvije od tri strahuju za svoju sigurnost zbog svojih LGBTI identiteta, pojašnjava on.

Još jedna manjinska zajednica u BiH koja je izložena djelima iz mržnje jeste i romska zajednica.

Dervo Sejdić, predsjednik Romskog informativnog centra “Kali Sara”, kaže da niko nema tačnu evidenciju o djelima počinjenim iz mržnje nad pripadnicima ove zajednice. On dodaje da se ljudi boje prijavljivati, ali da također ne prijavljuju i zbog ”nekvalitetnog pristupa takvim predmetima od strane istražnih organa”.

“Ljudi se odluče da ne prijave takve predmete jer obično završe s narušavanjem javnog reda i mira u kojem su učestvovali Rom s jedne strane, s druge strane ‘ini’ i potukli se zbog nečeg. Nikad se ne upuštaju u istragu da se dokaže, iako u nekim momentima oštećeni Romi tvrde da jeste predmet (…) zločina iz mržnje, ne budu shvaćeni kao takvi, ne vode se uopšte istrage u tom smislu”, kaže Sejdić.

Nepotpuni podaci o istragama

BIRN BiH je poslao i zahtjeve svim tužilaštvima u BiH za dostavljanje svih optužnica za djela iz mržnje, broj prijava, te podatke o obustavljenim predmetima i istragama.

Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona nije odgovorilo, a iz Okružnog tužilaštva u Trebinju su odgovorili da u posljednjih deset godina nisu imali ovih predmeta u radu. Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona odbilo je zahtjev za pristup informacijama, ali su nakon žalbe BIRN-a BiH, koju su djelimično prihvatili, dostavili anonimizirane dispozitive optužnica i određene odluke.

Oko 15 tužilaštava dostavilo je podatke, ali većina nije iskoristiva jer nisu naveli tačne stavove i članove iz zakona koji su traženi po zahtjevu. Zbog toga nije moguće sa sigurnošću navesti koliko je optužnica podignuto, koliko se trenutno provodi istraga i koliko njih je obustavljeno.

Statistički podaci koje su dostavili iz Tužilaštava govore o više od 400 prijava i više od 150 optužnica. Podaci nisu jednoobrazni i iz njih se ne može zaključiti stvarni pregled.

Slična situacija je i s policijskim upravama i kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova.

Jedinstvene podatke trebalo bi imati Državno ministarstvo sigurnosti, kome policijske i pravosudne institucije dostavljaju godišnje izvještaje o djelima iz mržnje. Ministarstvo je 2020. godine imenovalo i kontakt osobu za saradnju s Misijom OSCE-a u BiH u oblasti krivičnih djela počinjenih iz mržnje – Lejlu Čopelj. Ali kada je BIRN BiH tražio podatke od ministarstva, odgovor je bio da ne raspolažu podacima za deset godina. Na dodatni upit za koji period raspolažu podacima te da li ih BIRN BiH može dobiti na uvid, iz ministarstva nikada nisu odgovorili.

Na poziv BIRN-a BiH da govore o težini dokazivanja djela iz mržnje nisu odgovorili ni iz Tužilaštva BiH. Poziv da govori za ovo istraživanje odbila je i Ljiljana Filipović, sutkinja Vrhovnog suda Federacije.

Misija OSCE-a u BiH primjećuje da Bosna i Hercegovina ima dobar zakonski okvir za procesuiranje djela iz mržnje, ali da je broj presuda i procesuiranih predmeta mali, te da su kazne niske. Skopljak smatra da je ključ edukacija tužilaca i policajaca, te uposlenika sudova, dodajući da pravosudne institucije nisu provele edukacije za ova djela.

Ona također navodi da djela iz mržnje nisu evidentirana dobro, te da često izvještaji koji se prave kad se dokumentuje krivično djelo ne uključuju i te elemente iako se može vidjeti kroz opis incidenta da bi se moglo raditi o djelu iz mržnje.

“Ne provodi se istraga u tom dijelu i, naravno, izostaju onda relevantni dokazi koji bi se dalje prezentirali kroz optužnicu i dalje u sudskom postupku, na osnovu čega bi onda uslijedilo to strožije kažnjavanje kao ustvari jedna od mjera koja bi trebala buduće učinioce takvog krivičnog djela spriječiti u činjenju krivičnih djela ove vrste”, navodi Skopljak.

Ona smatra da izostaje istraga u dijelu koji se tiče motiva, odnosno pobude kad se radi o predrasudama.

“A zakon jasno kaže da ste u obavezi da provedete istragu i o motivu, a ne samo o osnovnom krivičnom djelu. Vi na, neki način, ustvari amnestirate tog učinioca krivičnog djela za jednu važnu komponentu samog krivičnog djela i time mu omogućite da bude blaže kažnjen nego što bi trebao biti”, dodaje Skopljak.

Procesuiranje širenja mržnje na internetu za domaće pravosuđe se pokazalo posebno teškim. U aprilu 2022. godine Apelaciono vijeće Suda BiH pravosnažno je oslobodilo Fatmira Alispahića optužbi za izazivanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje, razdora i netrpeljivosti u tekstovima koje je objavljivao na portalu Antimigrant.ba. Neki od tekstova uključivali su pozive na nasilje prema migrantima, kao i pogrdne nazive.

Tužilaštva i sudovi na nižim nivoima imaju presude, ali kazne i dalje ne podrazumijevaju odlazak u zatvor.
U jednoj od presuda koje je analizirao BIRN BiH, Osnovni sud Brčko distrikta je na godinu dana uslovno osudio jednu osobu zaključivši da je pisanim postovima na internetu, koji je bio dostupan svim korisnicima, javno izazvao nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost.

Prema presudi Općinskog suda u Ljubuškom, na tri mjeseca uslovno je osuđena i osoba zbog objavljivanja komenatara na Facebooku. Sud je zaključio da je optuženi počinio izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, a nakon što je priznao krivnju, Sud mu je izrekao sankciju kakvu je predložilo Tužilaštvo.

U svom posljednjem izvještaju o napretku BiH prema Evropskoj uniji, kritikovani su propusti da se “djela identifikuju kao zločini iz mržnje” kao i to da visok teret dokazivanja, koji još uvijek otežava utvrđivanje namjere, dovodi do podizanja malog broja optužnica i presuda. Izvještaj navodi da je u 2020. godini bilo 119 slučajeva mržnje, ali da su izrečene samo tri presude.

“Sudska praksa o zločinima iz mržnje nije usklađena. Vlasti trebaju preduzeti konkretne mjere za suzbijanje govora mržnje, naročito u službenom diskursu”, navodi se u izvještaju, u kome se dodaje kako ne postoji mehanizam nadzora i sprečavanja govora mržnje u online medijima.

Anida Sokol, istraživačica u “Mediacentru”, kaže da BiH nema sveobuhvatan monitoring na osnovu čega bi se moglo zaključiti da je došlo do povećanja ili smanjenja govora mržnje, naročito u online prostoru. Istraživanja koja je proveo “Mediacentar” i druge organizacije, govori ona, upućuju da je govor mržnje naročito prisutan prema manjinama, ženama, migrantima i izbjeglicama, i najčešće se ispoljava na etno-nacionalnim osnovama.

Osim osude, Sokol smatra da o slučajevima govora mržnje treba pričati i educirati javnost šta je govor mržnje, zbog čega je opasan, te šta je razlika između uvrede i govora mržnje.

“Edukacija javnosti, novinara, pa čak i političkih dužnosnika i političara o govoru mržnje jeste bitna, pa osuda, i na kraju i procesuiranje najeklatantnijih primjera”, rekla je Sokol.