Trideset godina traganja za 46 odvedenih Hadžićana: Porodice se okupile na mirnim protestima pred Tužilaštvom BiH

Protesti Hadžićana ispred Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Foto: BIRN BiH

Ćamil Ismić je imao 32 godine kada je 22. juna 1992. odveden iz svoje kuće u Hadžićima u logor “Garaža”, a odatle je prebačen u kasarnu “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici. Iza njega su ostali žena, dva sina, otac, majka i sestra Zlata Krajina.

“Imala sam samo jednog brata. Željela bih samo da neko kaže gdje je, da pronađemo njegove kosti i ukopamo ga, da se odgovorni kazne. Roditelji to nisu dočekali. Meni su 64 godine, možda neću ni ja dočekati”, kaže njegova sestra.

I Ifeta Hrnjić je 22. juna 1992. ostala bez brata Osmana Hasanovića, njegove supruge Nusrete i kćerke Meldijane. Osman je u kasarnu u Lukavici odveden zajedno sa sinom Kenanom, koji je razmijenjen. Nije poznato šta se desilo s njegovom suprugom i kćerkom.

“Sin mu je maltretiran i jedva je preživio. One su pošle da pređu preko Igmana, s njima je bila još jedna djevojka i jedan čovjek, nikada nisu pronađeni. Meni je 80 godina, željela bih, dok sam živa, da ih nađem i ukopam”, govori Hrnjić.

Nenad Krvavac je iz Hadžića odveden u kasarnu u Lukavici, a potom u zatvor “Kula”, gdje je bio zatvoren osam mjeseci i svjedočio zločinima.

“Tukli su me samo što sam musliman a imam srpsko ime. Bilo je svakakve torture. Kopao sam tranšeje. (…) Tukli su nas svaki dan. Jedva smo preživjeli. Imao sam tada 38 godina”, kaže Nenad, koji traži svoja tri prijatelja.

Zatvorenici su 22. juna, preko Ilidže i aerodromske piste, prebačeni u kasarnu, kaže Almin Dželilović, predsjednik Udruženja logoraša “Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95”. Prema njegovim riječima, 23. juna odvedeno je 46 osoba, za kojima se i danas traga.

“Tu noć smješteni smo u jednu veliku prostoriju svi zajedno. Ujutro je uslijedilo prozivanje po spisku, a popodne je uletila grupa ekstremista i krenula premlaćivati, najviše mlađe ljude. Dvadeset trećeg juna se pojavilo pet-šest ljudi na vratima koji su imenom i prezimenom prozvali ovih 46 osoba da izađu. Kada je prozivka završena, do jutarnjih sati su se prolamali krici i urlici. Od tog odvajanja mi za ove ljude ne znamo ništa”, kaže Dželilović, te dodaje kako su, dan poslije, ostale premjestili u spavaonu, gdje je zid s desne strane bio potpuno krvav, a na stolovima su ostavljene pertle i kaiševi.

O zatvorenima u ovoj kasarni i sudbini brojnih Hadžićana za kojima se i danas traga, Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) pisala je i ranije.

Savez logoraša Bosne i Hercegovine je 2009. godine, na osnovu izjava preživjelih ljudi koji su bili zatvoreni u Hadžićima i Lukavici, podnio krivičnu prijavu protiv članova Kriznog štaba Opštine Hadžići. Dželilović navodi da je 2014. slao dopis Tužilaštvu BiH za razgovor.

“Dobio sam odgovor da je predmet u fazi prijave i da se radi o složenom sudskon postupku. Prije 15 dana smo poslali zahtjev za prijem vršiocu dužnosti glavnog tužioca Tužilaštva BiH gospodinu Milanku Kajganiću. Nadam se da ćemo biti primljeni da ponovo razgovaramo i da se pokrenu stvari s mrtve tačke”, kaže Dželilović za BIRN BiH.