Fahrudin Muminović je kao sedmogodišnji dječak 1995. preživio masovnu egzekuciju, postajući živi simbol stradanja, ali i trijumfa života nad uništenjem.
Režiser i scenarista filma Alen Drljević za Detektor kaže da je rad na ovom filmu za njega bilo nešto potpuno novo u odnosu na sve koje je ranije snimao. Kada je detaljno istražio cijelu Fahrudinovu sudbinu postalo mu je jasno da ova teška i zahtjevna priča može biti “ispričana” na odgovarajući način.
“Tema genocida u Srebrenici uvijek sa sobom nosi ogromnu odgovornost. Kada u tom užasu govorite o sudbini sedmogodišnjeg djeteta, ta odgovornost postaje još veća. Fahrudinova priča je tragedija epskih razmjera. Tokom dugotrajnog procesa rada na filmu, najveći izazov bio je proći kroz sve njegove traume, a pritom ne preći tanku liniju koja dijeli etiku od patetike. Iskreno se nadam da smo u tome uspjeli i da smo sačuvali dostojanstvo njegove priče”, smatra Drljević.
Navodi da je sretan i ponosan što će film “Fahrudin” biti premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivali (SFF), jer on pruža priliku da film vidi brojna publika, ali i da se glas o Fahrudinovoj sudbini čuje daleko izvan granica Bosne i Hercegovine.
U programu Suočavanje s prošlošću premijerno će biti prikazan dokumentarni film “Identitet”, režisterke Slađane Lučić, govori o djeci rođenoj kao posljedica ratnog seksualnog nasilja.
Ajna, Alen i Lejla začeti su kada su njihove majke silovane tokom rata. Ajnu je njena majka zadržala, dok su Alen i Lejla usvojeni. Njihovo odrastanje i životi su se razlikovali, na različite načine su saznavali istinu o svom porijeklu, ali povezuje ih unutrašnji osjećaj koji drugi ljudi ne mogu razumjeti.
Režiserka Lučić za Detektor kaže da su je inspirisale snaga i upornost Ajne Jusić, Alena Muhića i Lejle Damon. Godinama unatrag radeći u medijima pratila je njihov rad, kako su odbijali da ih definira društvo i prošlost, način na koji su se izlagali javno i mijenjali odnos tog istog društva prema djeci rođenoj zbog rata.
“Za mene ovo nije film o ratu, nego o ljubavi i snazi pojedinca. Da, oni su rođeni u ratu, ali su godinama šutjeli jer ih je društvo portretiralo kao djecu neprijatelja. Voljela bih da film prenese tu njihovu snagu, ljubav njihovih obitelji i njihovu međusobnu povezanost koja je dovela do velikih promjena. Nakon godina borbe, djeca rođena zbog ratnog seksualnog nasilja ostvarila su status civilnih žrtava rata u Brčko Distriktu i Federaciji BiH. Naravno, njihov posao nije završen – još traje”, kaže Lučić.
Kako kaže, svijet se nije promijenio na bolje od 1990-ih, a iskustvo i rad Ajne, Alena i Lejle važni su za sve koji dijele taj dio identiteta – biti rođen zbog rata.
Međunarodno premijeru doživjet će i film “Don’t Ask Me If I Killed”, režiserke Helene Maksyom. Kako stoji u opisu filma, nakon što je njen svijet razoren ruskom invazijom, ukrajinska filmska autorica Maksyom zamijenila je kameru puškom, a potom odlučila da prigrli oboje. Tokom hiljadu ratnih dana snimala je moralni sunovrat običnih ljudi prisiljenih da ubijaju, kao i njihovu tešku borbu da sačuvaju dušu u svijetu svakodnevnog nasilja.
Vođena ratnim dnevnikom, koji je njena starija sestra pisala kao djevojčica tokom opsade Sarajeva, autorica filma “Dear Orchid” Hana Selene Sokolović se vraća na put izbjeglištva svojih dviju sestara. Film “Dear Orchid” istražuje kako se sjećanje čuva, nasljeđuje i obliku kroz pejzaž, odsustvo i sestrinstvo.
U programu Open Air prikazat će se film “Dobrodošli u Sarajevo”, režisera Michaela Winterboota. Tokom rata u Bosni, britanski ratni izvjestitelj Michael Henderson izvještava iz opkoljenog Sarajeva. Kada otkrije sirotište na prvoj liniji feonta, gdje djeca žive pod neprekidnim granatiranjem, u svojim prilozima uporno upozorava na njihovu sudbinu i poziva međunarodnu zajednicu da reaguje.
“Frustriran izostankom odgovora i nesposoban ostati samo nepristran promatrač, Henderson odlučuju prokrijumčariti jedno od djece na sigurno, u Englesku”, stoji u opisu filma.
Film “Ben’lmana”, režiserke Marie-Clémentine Dusabejambo vraća nas u 2012. godinu u Ruandu. U godinama nak genocida nas Tutsijima, širom zemlje se nastavljaju suđenja za pravdu i pomirenje koja vodi zajednica. Vénéranda, preživjela žrtva, vodi dijalog između žrtava i porodica počinilaca, pomažući drugima da obnove svoje živote i okrenu se budućnost. Ali kada sazna za neočekivanu trudnoću svoje kćerke, prisiljena je suočiti se s ograničenjima vlastitih uvjerenja.
