„Rat me je ipak pronašao“: Dijete izbjeglica iz BiH život pretvara u umjetnost

U drugom tekstu BIRN-ovog serijala o trajnim vezama porodica raseljenih tokom rata sa njihovim matičnim zemljama, holandska umjetnica Anita Karabašić objašnjava kako je to što je dijete izbjeglica iz Bosne i Hercegovine oblikovalo njen kreativni život.

Anita Karabašić. Ilustracija: BIRN/Igor Vujčić

Autor:

Azem Kurtić

15. februara 2026. | 08:00

Anita Karabašić rođena je 1995. godine u Holandiji. Njeni roditelji su u ovu državu došli dvije godine ranije, kao izbjeglice iz Kozarca kod Prijedora – jednog od mjesta koje je etničko čišćenje duboko obilježilo. Kao i brojna druga djeca roditelja izbjeglica u zemljama Zapadne Evrope, i Karabašić je odrastala u mješavini jezika, zemalja i historija, noseći prošlost kojoj nije svjedočila, a od koje nikada nije mogla u potpunosti pobjeći.

„Cijeli život me pitaju koja mi je zemlja dom“, kaže ona. „I iskreno ne znam kako da odgovorim“.

Holandija je zemlja u kojoj je rođena i odrasla. Njeni roditelji su došli iz BiH, gdje je kao dijete provodila svako ljeto. Dio te geografije kasnije je postala i Austrija, gdje se njena porodica preselila. Tri zemlje, tri jezika i jedan naslijeđeni rat, koji će kasnije postati inspiracija za njen umjetnički rad. Prvi jezik koji je progovorila bio je bosanski. Holandski je naučila nešto kasnije, kada je krenula u školu. „Postoje videosnimci na kojima ja sa svojih četiri ili pet godina tečno govorim bosanski“, kaže ona. „Ali moj holandski je sada puno bolji. Moja prva aktivna sjećanja su na holandskom“.

Odrastajući u Holandiji, bila je dio zajednice koja je bila i velika i nevidljiva. Ljudi iz bivše Jugoslavije čine jednu od većih migrantskih grupa u ovoj zemlji, ali se lako uklapaju. „Izgledamo zapadnjački. Brzo preuzimamo naglasak. Ne primjećujete nas baš“, kaže ona za BIRN.

Integracija je, u njenom slučaju, također značila tišinu. Njeni roditelji su o ratu u BiH govorili samo u fragmentima. Imena mjesta. Opće činjenice. Bez detalja. „Uvijek se činilo kao nešto vrlo historijsko“, prisjeća se Anita. „Kao nešto iz daleke prošlosti čega se gotovo niko ne sjeća. Bilo mi je 13 godina kada sam prvi put to pomislila – a rat je završio samo 13 godina ranije. To nije ništa“.

„Sve se poklopilo na čudan način“

Anita Karabašić u rodnom selu svog oca, Brđani, kod Kozarca. Fotografija Anite Karabašić.

Bosna je dugo vremena za Anitu bila u znaku ljeta, porodičnih posjeta i nedefinirane priče o porijeklu. To se promijenilo 2020. godine, na 25. godišnjicu genocida u Srebrenici, u kom je sredinom jula 1995. godine više od 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka ubijeno u nizu sistematskih ubistava, ponovo skrenula pažnju medija na rat u BiH 1992-95. godine.

Čitajući članke, naišla je na ime Emir Karabašić. Prezime joj je odmah privuklo pažnju. „Nisam ništa znala o njemu. Samo sam vidjela svoje prezime i počela kopati“.

Njena potraga ju je dovela do arhiva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Otkrila je da je jedna od prvih osoba koje je tribunal procesuirao bila iz Kozarca. „To je tako malo mjesto“, kaže ona. „Zvanično je to grad, ali zapravo je kao selo. I odjednom se našao u središtu međunarodne pravde“.

Tog ljeta, Anita je zajedno sa svojom porodicom otputovala u BiH. Bio je avgust. Mjesec kada se održavaju komemoracije kojima se obilježava zatvaranje logora 1992. godine. Tada je po prvi put posjetila “Omarsku” i “Trnopolje”, dva ozloglašena logora kojima su upravljale srpske snage, gdje su ljudi koji nisu bili srpske nacionalnosti bili zatočeni, mučeni i često ubijani.

„Bilo je izuzetno teško“, priča ona, opisujući svoj ‘susret’ s muškarcem u jednom od bivših logora. „Jedan trenutak nikada neću zaboraviti. Odrastao muškarac čuči na podu i plače kao dijete. Rijetko sam viđala muškarce iz BiH da pokazuju takvu vrstu emocije“.

Stojeći na mjestu nekadašnje Bijele kuće kod Omarske, pročitala je imena zatočenika i žrtava. Među njima je bilo i ime koje je srela u arhivi. „Sve se to poklopilo na čudan način. Istraživanje, mjesto, porodična veza“.

A onda je osjetila nešto drugo: potrebu da djeluje.

„Tamo se osjećate bespomoćno“, kaže ona. „Ali ja sam pomislila: Bavim se umjetnošću. To je moj doprinos“.

Simbolični spomenik djeci Prijedora

Žena gleda spomenik od keramike napravljen u znak sjećanja na djecu Prijedora. Fotografija Anite Karabašić.

U to vrijeme, pripremala je svoj diplomski rad iz umjetnosti i dizajna. Rok ju je natjerao da pređe s ideje na djelo. Rezultat je bio komemorativni spomenik napravljen od keramike, predmet koji je izgledao varljivo obično, gotovo kao hrana, nešto domaće i bezopasno.

Spomenik je zamišljen kao privremeni spomenik djeci ubijenoj u Prijedoru. Obilježavanje sjećanja na ovu djecu dugo je politički potiskivano. Na području Prijedora je tokom rata u BiH ubijeno oko 102 djece, ali lokalna vlast ne dozvoljava izgradnju memorijalnog spomenika. Ipak, svake godine članovi porodice se okupljaju 31. maja, koji se obilježava kao Dan bijelih traka.

Njen spomenik funkcioniše drugačije. „Ne izgleda kao spomenik“, objašnjava ona. „Kada bi stajao vani, niko ne bi odmah znao šta je to. Ali ljudi koji trebaju znati bi znali“.

„To je kao da dokumentujete njihova imena pod njihovim nosom“, kaže ona, aludirajući na lokalnu vlast Prijedora i rukovodstvo Republike Srpske, koje često negira ratne zločine. „Kada to potiskuju, nađete drugi način“.

Njen rad je inicirao razgovore i unutar njene vlastite porodice. „Moja majka je počela više pričati o ratu“, kaže ona. „Ako bi vidjela članak o nečemu što se dogodilo tokom rata, objasnila bi stvari. To bi otvorilo nešto“.

Međutim, njen otac uglavnom šuti. „Nikada mi ne daje povratne informacije o mojoj umjetnosti“, navodi ona. „Ali na jednoj komemoraciji, vidjela sam ga kako drugim ljudima priča o mom projektu. Ne meni, već drugima“.

Anita se smije zbog ove kontradikcije. „Baš balkanski otac“, ističe ona.

Pretvaranje „deset faza genocida“ u heklanje

Heklani komad sa TV tornjevima, koji prikazuju polarizaciju, šestu fazu genocida. Foto: Nastja Vinogradova.

U drugom projektu, u okviru holandske izložbe, kojom se obilježavalo 30. godina od genocida u Srebrenici, fokusirala se na Kozarac i Prijedor.

Koristeći arhivu Holandskog instituta za zvuk i sliku, tražila je materijal koji je prikazivao faze genocida izvan Srebrenice, mjesta koja nikada nisu legalno priznata kao mjesta genocida.

Njen konceptualni okvir zasnivao se na „deset faza genocida“ koje je razvio Gregory Stanton, plus 11. faza koja je kasnije dodana, nakon rata u BiH. Iz radio emisija, televizijskih snimkaka i izvještaja, prikupila je fragmente koji su odgovarali svakoj fazi: klasifikacija, simbolizacija, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, priprema, progon, istrebljenje i negiranje.

Ali umjesto da ih predstavi kao dokumente, transformirala ih je u heklane uzorke, koji se nalaze u gotovo svakom bosanskom domu.

„Ove priče su svuda, ali ih ne primjećujete“, kaže ona. „Baš kao i heklanje. Uvijek je tu, ali je nevidljivo“.

Svaki uzorak predstavlja jednu fazu. Neki su očigledni, poput obrisa zgrade logora Bijela kuća. Drugi su kodirani. Za fazu istrebljenja koristila je motiv kožne jakne.

„U Omarskoj je kružila jakna“, objašnjava ona. „Kada bi neko bio pozvan na ispitivanje (u logoru), nosio bi je da ublaži udarce (mučenja)“.

Povezala je tu priču sa na sudu prezentovanom fotografijom Duška Tadića, jednog od čuvara u logorima “Omarska” i “Trnopolje”, kasnije osuđenog na 20 godina zatvora za ratne zločine, koja je snimljena u aprilu 1995. godine, dva dana prije njenog rođenja. Na njoj on nosi kožnu jaknu. Ista jakna postala je simbol koji povezuje počinitelja, žrtvu i sjećanje.

Karabašić postavlja svoju izložbu heklanih radova koja prikazuje faze genocida. Foto: Lulu Linders.

Njen projekat nije osmišljen kao zatvoreno umjetničko djelo, već kao arhiva koja se širi. Posjetioci bi mogli dodati svoje priče iz drugih gradova i logora. „Moglo bi postati protestno djelo“, naglašava ona. „Zbirka dokaza koja zvanično ne postoji“.

Od tada, rad vezan za genocid ispunjava veliki dio njenog profesionalnog života. „Cijela moja godina je bila genocid, genocid, genocid“, priča ona. „Naravno, sama sam sebi to uradila. Ali mislim da mi je nakon ovoga potrebna pauza. Možda ću napraviti nešto o šumama“.

Smije se, a zatim staje. „Ali čak i šume u Bosni postoje zbog mina. Posljednje netaknute prašume u Evropi su netaknute jer ljudi ne mogu ući u njih“.

Biti dio druge generacije oblikuje način na koji ona shvata odgovornost njegovanja naslijeđa i dijeljenja historijskih činjenica. Ne govori o tome kao o dužnosti, već o porivu.

„Nikada nisam razmišljala o tome kao o odgovornosti“, kaže ona. „Više kao nešto što ne mogu ne uraditi“.

Taj poriv dijele mnogi mladi Bosanci u dijaspori. Na ljetnoj školi u Bosni održanoj 2025. godine, prvi put se našla u grupi mladih žena sa sličnom pozadinom. „Mogle smo razgovarati o roditeljima, o partnerima koji nisu iz Bosne i koji ne razumiju, o svemu. Bilo je to povezivanje kroz zajedničku dramu“.

Drugu generaciju opisuje kao generaciju koja istovremeno pripada svugdje i nigdje. „Oboje je primjenjivo“, kaže ona.

Čak i jezik odražava to međustanje. Primjećuje kako se određene riječi uvijek izgovaraju jednim jezikom, bez obzira na kontekst. Holandski s rođacima, bosanski s roditeljima, i odjednom se u oba pojavljuje neka njemačka riječ. „Kao da smo stvorili vlastiti jezik“, dodaje ona. „I nekako svi i dalje razumiju“.

Za Anitu, umjetnost je prostor gdje se te kontradikcije susreću: sjećanje i distanca, historija i svakodnevni život, lično i političko. Nije dekorativna. Ona je istraživačka, komemorativna i tiho otporna.

„Spomenik“, kaže ona, izgovarajući ovu riječ na bosanskom, „bavi se promjenom narativa. Na nekim mjestima djecu uče da su ratni zločinci heroji, da su logori bili samo tranzitni centri. Moj rad se odnosi na dokumentovanju onoga što se dogodilo i na odupiranje tome“.

Ne tvrdi da išta rješava. Ne nudi odgovore. Umjesto toga, gradi predmete koji čuvaju priče koje su nekada bile skrivene i koje danas odbijaju nestati.

„Rođena sam pred kraj rata“, kaže ona. „Ali me je rat ipak pronašao“.