Na putu od Sarajeva prema Donjim Petrovićima kod Krupe na Uni smjenjuje se tmurno i sunčano vrijeme. Na početku Donjih Petrovića magla pokriva kotlinu, a sa brda se vide prve kuće i dim iz dimnjaka. Tu iz kuće izlazi Dobrinka Šaponja i srdačno maše.
Dobrinku smo upoznali ljetos. Tada smo radili istraživanje i televizijsku emisiju o zločinima nad srpskim stanovništvom u Livnu 1992. godine. Njen brat Dragomir Bursać sa Livnom nije imao nikakve veze, ipak njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u jami u livanjskom mjestu Zastinje.
Za njegovom sudbinom i posmrtnim ostacima njegova porodica tragala je više od 30 godina. Ranije ove godine preliminarno je identifikovan.
Krajem oktobra Dobrinka nam je javila da je napokon dogovoren proces identifikacije, nakon kojeg je porodica u mogućnosti da preuzme Dragomirove posmrtne ostatke i dostojanstveno ga ukopa.
Kada smo u julu pričali sa Dobrinkom i njihovom sestrom Neđeljkom Akik one su samo željele da se proces konačno završi i da brata dostojanstveno ukopaju.
Dragomir je bio građevinski radnik koji je poslom otišao u Rijeku 1991. godine. Tada ga je i posljednji put vidjela. Sve ove godine gajila je nadu da će ga pronaći.
“Kad je god na televiziji bila emisija o ekshumaciji, stalno su me nekakvi žmarci poduzimali i nekakav strah – ‘Možda je tu, pa možda je tu’. Ipak je malo u srcu bio jedan tračak nade – ‘Hajde, možda je živ’”, kazala je ona.
Starija sestra Neđeljka nije dijelila njenu nadu.
“Sestra Dobrinka, ona je meni uvijek pričala: ‘Drago je živ, Drago će doći.’ Ja nisam imala nadu. Ja njoj kažem: ‘Nakon 25 ili 30 godina, već je počela komunikacija, valjda bi se javio nekome’”, rekla je Neđeljka.
Dok smo razgovarali s njima, one su se uporno pitale kako je njihov brat, koji je bio na radu u Rijeci, završio u jami kod Livna.
Noć prije identifikacije sumrak obavija Donje Petroviće dok u toplom Dobrinkinom domu pijemo kafu i pričamo o njenim očekivanjima od narednog dana.
Otkako je primila poziv kaže da su joj noći najteže. Po danu bude bolje, popije terapiju jer je srčani bolesnik, ali u noćima razmišlja. Svjesna je da mora proći kroz taj proces i utjehu pronalazi u tome da nije jedina i da su brojne porodice već prošle kroz sve to što nju u narednim danima čeka.
“Nije lako. Teško je. Boli i srce i duša. Možda će mi na neki način biti lakše. Tu je – zapalit ću svijeću. Znam da je tu“, kaže ona.
Dobrinka razumije teret koji nose porodice koje tragaju za svojim najmilijim. Brojni prije nje prošli su istim putem traganja, identifikacije i ukopa. Ipak porodice više od 7.000 još uvijek nestalih osoba sanjaju dan kada će pronaći posmrtne ostatke svojih voljenih.
“Žao mi je sviju. Izrazila bih saučešće svim porodicama, što su dočekali. Ne daj Bože niko da dočeka takvo nešto. Nesretni rat je bio i neka svako odgovara za svoja djela“, kaže ona.
Dok ubacuje drvo u peć, Dobrinka razmišlja o samom postupku identifikacije.
“Jedva čekam taj momenat da se to odradi. Nije nam niko objasnio [proces identifikacije]. Čak sam razmišljala kad uđemo u bolnicu, to je na trećem spratu, da li ćemo vidjeti te posmrtne ostatke – to ne znam“, kaže ona.
Dok gleda u ikone svetog Vasilija Ostroškog i svetog Vasilija Velikog na zidu, kaže da se pomalo i boji.
“U jednu ruku me malo i strah, ali valjda ću izdržati. Šta ću sad, čekala sam taj dan… Sahraniti ga moramo. Da boli – boli, teško jeste, valjda će sve biti dobro“, govori ona i uzdiše.
Jutro prije identifikacije Dobrinka nas ponovo dočekuje na vratima svoje kuće. Bol i tuga porodica koji tragaju za svojim najmilijima nikada ne prestaje, bez obzira što je život krenuo dalje, a s njime i svakodnevne obaveze.
Kaže da nije mogla spavati.
“Osjećam se kao da sam klonula“, govori ona dok se sprema na identifikaciju u Banjaluku na koju polazimo skupa iz maglovitih Donjih Petrovića.
Dok putujemo govori da će nakon identifikacije zvati porodicu i prijatelje kako bi ih obavijestila o sahrani. Doći će, misli, sa svih strana. Uglavnom je tiha cijelim putem.
“Dobro je. Malo je bolje nego jutros kada sam ustala. Ponijela sam sebi limunade, ali neće trebati. Ja sam hrabra“, govori tiho dok nas njen suprug Goran vozi prema Banjoj Luci.
Dragomir Bursać. Foto: Detektor
U naselju u blizini Zavoda za sudsku medicinu gdje je bila zakazana identifikacija nalazimo se sa Dragomirovom kćerkom Verom Živković koja također ide na identifikaciju.
Zavod za sudsku medicinu Republike Srpske nalazi se na trećem spratu. S porodicom se nalazi i Božidar Knežević iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine koji također prisustvuje identifikaciji. U usputnom razgovoru saznajemo da su Dragomirovi posmrtni ostaci sprat niže i da ih porodica neće vidjeti. Nemaju snage. Dobrinka i Vera misle da je tako i bolje kako to ne bi bila posljednja slika koja će im ostati od Dragomira.
Dobrinka i Vera sjedaju u salu sa uposlenicima iz Republičkog instituta za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, a dok se čeka na predstavnika Državnog tužilaštva, policijski službenici uzimaju lične podatke porodice i prisutnih na identifikaciji.
Iako je Detektor imao odobrenje Tužilaštva BiH, koje rukovodi identifikacijama, da prisustvuje i snima identifikaciju, u konačnici novinarima to ipak nije bilo dozvoljeno.
Po završetku identifikacije odlazimo Verinoj kući gdje nam pričaju šta se dešavalo iza zatvorenih vrata.
“Ja nisam odrasla uz svog oca, ali nije jednostavno za slušati. Ipak to nekako, da li radi svojih tetki i rodbine, nije ti jednostavno. Ovo ne bi bilo jednostavno za bilo koga, ali valjda ‘jer krv nije voda’. Jeza me prošla“, opisuje Vera.
Prilikom identifikacije kazali su da su pronašli posmrtne ostatke Dragomira i drugih osoba u jami koja je bila minirana, te se kamenje urušilo po kostima. Dodaje da je njegova lobanja bila sahranjena uz posmrtne ostatke druge osobe, te se ponovo radila DNK identifikacija kako bi kompletirali Dragomirovo tijelo.
“Rekli su da ga možemo preuzeti i dogovoriti sahranu. Potpisali smo te papire, saglasni smo. Pitali su da li hoćemo da nam pokažu slike. Doktor je rekao da je to uznemiravajuće i da ne bi predložio. Nismo mogle. Čak su pitali i da pogledamo skelet ako nam je volja i želja – nismo ni to mogle“, kaže Dobrinka.
Vera dodaje da je teško porodici da to gleda jer se radi o njihovom voljenom.
“Ipak da to ostane u sjećanju kakav je bio. Po meni je to nekako malo lakše“, dodaje Dobrinka.
Nakon identifikacije, Dobrinka kaže da joj je bilo lakše.
“Kad sam ulazila imala sam osjećaj da ću se srušiti. Lakše mi je sada. Sad znamo da ćemo ga sahraniti, da će tome doći kraj. Znamo gdje je da idemo da zapalimo svijeću. Dobro je i nakon toliko godina da smo i to našli“, kaže Dobrinka.
Tri dana nakon identifikacije Dragomir Bursać sahranjen je u zaseoku Bursaći u Velikoj Rujiški. Na vječni počinak ispratila ga je porodica i prijatelji koji su došli iz više zemalja regiona. Za razliku od onih koji još uvijek tragaju za svojim najmilijim, Dragomirova porodica danas nakon više od 30 godina ima gdje otići i zapaliti svijeću.