Vanja Šušnjar Čanković, majka troje djece koja pohađaju Osnovnu školu “Ivo Andrić” u Banjoj Luci, ograničava šta njena djeca mogu vidjeti na internetu. Njen suprug je na mobitel najstarije kćerke instalirao aplikaciju za roditeljsku kontrolu koja blokira neprimjerene sadržaje.
“Jedan klik ih dijeli od pristupa najmonstruoznijim i najneprimjerenijim sadržajima za njihovu dob, tako da je to danas neophodno”, kaže ona.
Njena najstarija kćerka, učenica devetog razreda, nosi mobitel u školu, u kojoj pojedini nastavnici insistiraju da se na početku časa uređaji ostave u kutiji, dok se drugi dogovore da se ne koriste na času.
Ali za Vanju otvoren razgovor s djecom ostaje najvažniji.
“Više to provjeravam putem nekih svakodnevnih naših razgovora nego što im zaista zadirem u telefon. Oni, nažalost, danas mogu biti meta svega i svačega, od nasilja, pedofilije, vrlo neprimjerenih sadržaja, pornografije”, smatra ona.
Kaže da su o ograničavanju sadržaja na internetu razgovarali u školi, ali da joj nije poznat program kroz koji se u Republici Srpskoj učenike želi sačuvati od nasilnih i drugih neprimjerenih sadržaja na internetu.
Vanja Šušnjar Čanković smatra neophodnim filtriranje sadržaja za učenike. Foto: Detektor
Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske u saradnji s “M:telom” provodi u školama uslugu “Siguran net”. Cilj projekta je filtriranje sadržaja i zaštita od različitih prijetnji na internetu. Nakon testne faze u pet škola, od 2024. uveden je u oko 200 osnovnih i srednjih škola u ovom entitetu.
Glasnogovornik “M:tela” Stefan Ličina pojašnjava da su tokom testne faze bili zabranjeni sadržaji poput YouTubea ili nekih drugih platformi koje sami nastavnici i profesori koriste kao nastavnu metodu.
“U tom periodu i jeste se modifikovao određeni dio sadržaja i jesu zapravo iz Ministarstva prosvjete, kao ugovorne strane i nadležnog organa, tražili da se određeni sadržaj dopusti učenicima, tako da sad postoji, što se kaže, pozitivna i negativna lista”, govori on.
Na pitanje o tome na koji način se balansira zaštita učenika u digitalnom prostoru i pravo na pristup svim javno dostupnim informacijama, Ličina kaže da je za samu politiku filtriranja zaduženo Ministarstvo prosvjete i kulture, koje odlučuje koji sadržaj će biti dopušten, a koji zabranjen.
U Ministarstvu prosvjete nisu pristali na razgovor za Detektor. Na njihovim zvaničnim stranicama nismo mogli pronaći nikakve informacije o načinu filtriranja sadržaja.
U svom ranijem odgovoru Detektoru, ovo ministarstvo pojasnilo je da su zabranjeni sadržaji koji promovišu oružje, droge, terorizam, nasilje, internet klađenje, internet igre, kao i drugi sadržaj koji je neprihvatljiv maloljetnicima.
Za sada je kontrolisanje sadržaja i dalje na dobrovoljnoj osnovi. Da bi funkcionisalo, učenici moraju na svoje telefone aktivirati uslugu. Druge mreže osim “M:tela” i dalje nisu obuhvaćene u Republici Srpskoj.
Stručnjaci koji rade s djecom smatraju da je filtriranje digitalnog sadržaja u školama potrebno, ali da se može i zloupotrijebiti.
Aida Ivković, menadžerica programa zaštite djece u “Save the Children”, smatra da bi usluge koje predviđaju filtriranje sadržaja trebale biti transparentne, kako bi stručnjaci i roditelji pomogli da se kvalitetno pripreme.
Dodaje da je, u svakoj aktivnosti koja se odnosi na ono što se radi s djecom, neophodno promišljati o najboljem interesu djeteta i voditi računa o ostvarivanju prava za svu djecu.
“Sama intencija ili namjera za realizaciju takvih projekata je vođena dobrim namjerama. Međutim, potrebno je zaista ozbiljno pristupiti tome i kritički promisliti. Na koji način se to može realizirati i u isto to vrijeme pokušati izbjeći sve one zamke koje su vezane za mogućnost kršenja prava djeteta tokom tog procesa”, smatra ona.
Ivković vjeruje da BiH u zaštiti djece može koristiti pozitivna iskustva evropskih zemalja.
Osnovna škola “Ivo Andrić” u Banjoj Luci. Foto: Detektor
Osnovna škola “CBS De Spiegel” u nizozemskom gradu Haagu koristi softver Impero za blokiranje štetnog sadržaja u ovoj školi. Saskia Steggerda, nastavnica u ovoj školi, pojašnjava kako koriste i sigurno pretraživanje na internetu, pa Google tokom pretrage automatski ne izbacuje sve rezultate.
“S tim programom možemo pratiti šta djeca rade na svojim laptopima… mogu zamrznuti ekran ili poslati djetetu poruku poput: ‘To nije ono što bi trebao raditi, počni raditi svoj zadatak’, ili slično, mogu zatvoriti programe”, kaže ona i dodaje da su roditelje konsultovali prije upotrebe programa.
U ovoj školi, učenicima nije dozvoljen unos mobitela, a srednjoškolcima korištenje mobitela je zabranjeno zakonom. Steggerda smatra da prilikom blokiranja određenog sadržaja postoji mogućnost političkog uticaja.
“Mislim da program koristi umjetnu inteligenciju (AI), a AI-ju možeš dati informacije i on će te usmjeriti u određenom smjeru. Tako da je to uvijek moguće. Zato radimo zajedno s kompanijom koja nam pomaže s pravilima oko AI-ja”, pojašnjava ona.
Škole u Federaciji još uvijek nemaju filtriranje sadržaja za učenike. O cyber nasilju i sigurnom korištenju interneta uče na časovima odjeljenske zajednice i informatike.
Nijaz Halilović, nastavnik informatike u Prvoj osnovnoj školi Srebrenik, navodi da primjećuje kako učenici najviše teže ka igranju online igrica, te da veliki broj reklama i neprimjerenog sadržaja se nalazi upravo na takvim stranicama.
“Onda mi, bar ja kao nastavnik informatike iskoristim takve momente da na realnom, stvarnom primjeru pokažemo učenicima šta je neprimjeren sadržaj, šta je reklama koja nije dobra, na koji način trebamo to da isključimo, da blokiramo”, pojašnjava Halilović.
On vjeruje da bi filtriranje sadržaja bilo korisno za učenike nižih razreda, a s vremenom, kada učenici steknu digitalnu pismenost da mogu sami odlučivati šta će pretraživati ili šta je dobro i nije dobro za njih, filteri bi se isključili.
Škola nema nadzor nad time šta učenici rade u kući kada su sami, dodaje.
Nijaz Halilović, nastavnik informatike u Prvoj osnovnoj školi Srebrenik. Foto: Detektor
U Ministarstvu obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona trenutno ne postoje planovi o uvođenju usluge kojom bi se filtrirao digitalni sadržaj učenicima.
Elmir Tukić, šef Odsjeka za informatizaciju u ovom ministarstvu, smatra da ovakav pristup u školama nije preporučljiv.
“Imamo, tipa, Bjelorusiju ili Sjevernu Koreju, koje zapravo svojim građanima, učenicima i starijim ne dozvoljavaju uvid u neki sadržaj portala koji nisu bliski vlastima, odnosno politikama. Mislim da to nije dobro za društvo i zajednicu”, smatra.
Dodaje da je u ovom kantonu učenicima dozvoljena upotreba mobilnih telefona u edukativne svrhe, naročito u sistemu kada škole nisu opremljene tehničkim pomagalima.
Za psihologinju Dželilu Mulić-Čorbo ograničavanje sadržaja na internetu može imati zaštitnu funkciju, ali dovesti i do neželjenih posljedica.
“Ukoliko je filtriranje sadržaja poprilično kruto, rigidno, bez dijaloga, može da se doživi kao kazna i može itekako da se doživi kao uskraćivanje slobode, što ona s te strane i jeste”, kaže psihologinja.
Uz edukaciju djece, neophodan je i razvoj empatije i samopouzdanja.
“To im je, ustvari, zaštitni faktor kada su izloženi neprimjerenom sadržaju… cyberbullyingu”, kaže Mulić-Čorbo.
