Porodična kuća u Grabovici i smokve u septembru bile su nekada radost porodice Marić, a nakon 9. septembra 1993. godine ostalo je samo sjećanje da su tu nekada živjele Ilka i Ružica Marić, majka i kćerka.
Preko poruka Crvenog križa, 3. septembra 1993. godine Ružica je pisala bratu Anti, koji je kao vojno lice Hrvatskog vijeća obrane (HVO) s petoricom kolega izbjegao u šumu. U pismu je navela da su dobro, da imaju hrane, da beru voće i da su rodile smokve. Šest dana nakon pisma, majke i sestre više nije bilo.
“Niti ja niti oni nismo ni u snu mogli zamisliti da će se to desiti”, prisjeća se Marić.
Ante Marić. Foto: Detektor
Bio je na liniji kada je saznao šta se desilo u mjestu Grabovica.
Marić kaže da je bilo pljački po selu ranije, ali da civile niko nije dirao do devetog mjeseca.
“Da bi nakon četiri mjeseca, po nečijem nalogu, sigurno nisu tek tako, došli i čitavo selo, koga su zatekli, osim ona dva dečka koja su uspjela pobjeći, pobili su na ovoj našoj lijevoj strani. Oni su jednostavno iz čista mira, i to sve prosjek 65 godina. Nijednog tu vojnika nije bilo, 20 kilometara je linija bila dalje. Baš ono po nečijem nalogu da se ti civili ubiju”, priča Marić.
Posebno je ogorčen na rad pravosuđa. Za ubistva pojedinih članova porodica koji su bili civili, kaže Marić, ima presuda, a za neke nema.
“Znaju se imena i prezimena koja su bila u toj jedinici”, kaže on.
Sudovi u BiH su zbog zločina protiv civilnog stanovništva u Grabovici osudili petoricu pripadnika Armije BiH na zatvorske kazne. Enes Šakrak, bivši pripadnik Devete motorizovane brigade Armije BiH, pred Kantonalnim sudom u Sarajevu osuđen je na deset godina zatvora zbog ubistva Ljubice i Mladenke Zadro, dok je Mustafa Hota u istom sudu osuđen na devet godina zbog ubistva Pere i Dragice Marić, a obje presude su izrečene nakon sporazuma o priznanju krivnje.
Na po 13 godina zatvora su osuđeni Nihad Vlahovljak, Haris Rajkić i Sead Karagić pred Kantonalnim sudom u Mostaru zbog ubistva tri člana porodice Zadro – Ivana, Matije i Mladena – počinjenog 9. septembra 1993., a Vrhovni sud Federacije BiH je kasnije potvrdio ovu presudu.
Grabovica se, kaže Marić, samo spominje na obilježavanju godišnjice, na kojem porodice apeluju da se tijela ubijenih pronađu. Nekada smatra izgovorom opravdanja da su tijela bačena u Neretvu. Nema ni za to potvrde, kaže.
Želio bi da proradi savjest kod onih koji znaju gdje su mještani Grabovice, da progovore. Marić je svjestan da nikoga ne mogu vratiti, ali bi bilo veliko olakšanje porodicama da se ubijeni konačno sahrane i da znaju gdje će svijeću zapaliti.
“Najteže je kad su godišnjice, kad je kod nas mrtvi dan 1. novembra, svako ode na grob, upali svijeću, pomoli se, a ti ne znaš gdje ćeš. To su najteži trenuci, ali nisam jedini, ima puno takvih, živjeti s tim moramo, a kako, to samo mi znamo”, rekao je Marić.
Stara porodična kuća Marića. Foto: Detektor
Prvi put u Grabovicu dolazi nakon rata, 1995. godine, i zatiče prazan kućni prag, ali i opljačkanu porodičnu kuću. Proradile su, kaže, emocije. Danas je tu ostatak stare kuće, u koju gleda i prisjeća se nekadašnjeg života s majkom i sestrom.
“Možda hodam po tijelima a ne znam da su tu”, kaže.
Za majku i sestru sam je sagradio spomen-ploču u znak sjećanja, jer neka uspomena mora postojati, govori Marić, objašnjavajući da nema njihovih fotografija.
“Ako nema obilježeno, kao da se nije ni desilo”, smatra.
Prema podacima Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica ‘93”, u ovom mjestu su 8. na 9. septembar 1993. ubijena 33 civila, dok je u haškoj presudi bivšem načelniku Štaba Vrhovne komande Armije BiH Seferu Haliloviću konstatovano da su pripadnici Armije BiH ubili mještane koji nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima. Halilovića je Tribunal u Haagu oslobodio optužbi uz obrazloženje da nije imao efektivnu kontrolu nad vojnicima u Grabovici.
