U rukopisu komšije, čiju sigurnost danas štiti, saznat će da joj je porodica ubijena na Snagovu – otac Dževahir i majka Hurija, brat Omer sa ženom Zlatijom i dvoje djece; kćerkom Fatimom i sinom Dževahirom, koji je dobio ime po djedu, te bratić Edin Hrustić koji je imao nepunih 18 godina.
Ziba je saznala da su komšije Srbi u njeno selo dovezli dva autobusa – jedan za muškarce, a drugi za žene i djecu.
“Žene i djecu su vodili prema Kladnju, a muške su odveli u logor ‘Sušica’, dok su se mojih sedam članova porodice sklonili u selo i napravili bili sklonište, jer je blizu bila šuma. Danju su dolazili kući, malo kuhali nešto hrane da bi mogli preživjeti. A navečer su spavali u toj šumi“, priča Ziba koja je roditelje posljednji put vidjela u maju 1992. godine kada su se privremeno sklonili u mjesto Mahala, gdje je živjela sa suprugom i djetetom.
Fotografije roditelja Zibe Kavazović. Foto: Detektor
Među muškarcima koji su odvedeni u logor “Sušica” bio je i njen brat Haso, koji će kasnije provesti još 14 mjeseci u logoru “Batković”.
“Bilo je puno još stanovništva koje je ostalo u Kusonjama. Jednog po jednog su hvatali i ubijali. Moji su krajem juna uhvaćeni prilikom dolaska do te kuće. Srbi su osjetili dim iz stare kuće, pošto smo mi imali te četiri kuće, a stara kuća nije imala dimnjake, pa kada se ložila vatra dim se se razilazio. I kada su ih uhvatili odvode ih na Snagovo kod osnovne škole, tu predaju ‘Bijelim orlovima’ i tu nastaju njihove muke – prvo maltretiranje, a onda ubijanje“, priča Ziba.
O onome što je saznala iz pisma ispričala je u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA te Institutu za nestale osobe BiH. Jedna od informacija je da je njena porodica zakopana u selu Jasikovci, koje se nalazi između Kamenice i Snagova.
“Tu prolazi gasovod Sarajevo – Zvornik. Navodno su oni duboko iskopali veliku rupu koju su poslije toga zabetonirali ispod tih cijevi. Navodno su moji tu. Nemamo baš čvrstih podataka… I kada bi se kopalo, koliko bi betona se trebalo skinuti, tako da je to zadnja informacija gdje su oni“, kaže Ziba.
Nade u pronalazak sve je manje.
“Ja bih uputila apel svima koji znaju gdje su njihovi posmrtni ostaci, da mu proradi savjest, makar poslije 33 godine da kaže. Neka zamisli kako je meni… Voljela bih i ja da pronađem mir kao i svaka osoba. Nije to jedno, to je sedmero. Ko ne bi volio da pronađe svoje mrtve, da nađu smiraj. Da odem na mezar, da proučim Fatihu, da se i ja smirim, da se moja duša smiri. Kao i svaki čovjek bih voljela“, poručuje Ziba.
Zauvijek ugašeni snovi bratića i sestrične
Najteže joj pada gubitak djece. Dok nam pokazuje sliku bratića Edina Hrustića sa takmičenja iz osnovne škole, kada je bio član saobraćajne sekcije, priča nam kako je bio pametan dječak koji je maštao da postane pilot i da joj najteže pada gubitak djece.
“On je prošao bio na testiranju u Sarajevu, ali nije u Beogradu. Onda je upisao matematičko-fizičku gimnaziju u Zvorniku. Bio je treći razred kada je ubijen. Odličan učenik, vukovac tada, danas je to učenik generacije. U trećem razredu srednje škole su ih razdvojili u računarsko odjeljenje, planirali su da ih zaposle u Glinici u Zvorniku“, kaže Ziba, navodeći da on jedini nije preživio od članova bliže porodice, dok je njegov otac Haso preživio logore, a majka je sa dvije sestre i bratom autobusom otišla u Kladanj iz Kusonja.
Ziba Kavazović pokazuje sliku bratića Edina koji je ubijen kada je imao 17 godina. Foto: Detektor
Edin je, opisuje ga Ziba, bio visok, crne kose i crnih očiju, šahovski prvak osnovnih škola 1988. godine u Tuzli.
“Volio je stripove, fudbal i pričao tiho. Išla sam mu na roditeljski u Zvornik, pošto sam ja bila starija malo. Volio je sve ljude. Pričali smo često o svemu, o snovima koje nije doživio“, prisjeća se Ziba.
Od porodičnih slika uspjela je sačuvati i onu brata Omera, koji je ubijen sa ženom i dvoje djece.
“Njegova djeca su se zvala Fatima, koja je rođena 1980., i Dževahir, rođen 1982. godine. Fatima, naspram njenih 12 godina, bila je razvijena k’o djevojka od 18 godina. Imala je smeđe oči, a kosa više plava, k’o moja snaha Zlatija, njena majka. Bila je vrijedna djevojčica koja je pomagala neni. Voljela je da kuha, išla u peti razred“, kaže njena tetka.
Njenog bratića Dževahira, kaže Ziba, svi su zvali Vajta, zato što je volio da sluša pjesme Seida Memića Vajte.
“Ali nije volio da pjeva, govorio je da to nije za njega. Volio je da se igra klikera. Bio ja plav i puniji malo. Znao je reći da će biti vozač kada poraste, kao i njegov otac“, opisuje tetka snove jedno od troje djece svoje braće koji su ubijeni.
Braća Omer, Haso i Dževad su napravili svoje kuće u Kusonjama, a roditelji su živjeli u četvrtoj kući.
“Ja sam se zadnja udala i otišla iz kuće početkom devedesetih. Kada bi se Omer vraćao petkom navečer iz Beograda, gdje je radio, prva je bila Hasina kuća i tu se pila kafa do kasno u noć i družilo. Sutra je doručak bio kod drugog brata“, prisjeća se ona.
Fotografija Zibinog brata Omera koji je ubijen na Snagovu. Foto: Detektor
Pronalazak njihovih posmrtnih ostataka mnogo bi joj značio.
“Ja mislim da bih ja našla neki smiraj svoje duše, da bi mi bilo mnogo lakše, a oprostiti ne mogu nikada. Ko je god to učinio njima, jer su ipak to bila djeca nevina“, ističe Ziba i dodaje da se teško nosi s ovim gubitkom.
Niko od članova njene porodice koji su preživjeli nije se vratio u Kusonje.
“Dođu ti dani kada razmišljaš tako, dođu ti noći koje ne možeš zaspati do četiri sata, do pet ili nikako, probudiš se i kreneš na posao. Dođu ti nekad dani da moraš da se boriš jer imaš svoje dvoje djece. Moraš se boriti, radi njih, da izvedeš na put, da budu uzorni“, poručuje Ziba.
Potraga za još 50 osoba
Članovi Zibine porodice bili su na spisku 158 osoba koje su nestale sa istočnog područja opštine Kalesija tokom rata, danas opštine Osmaci u Republici Srpskoj. Njeno troje maloljetnih bratića je i dalje na spisku nestalih.
“Iz sela Kusonje su nestale 32 osobe. 108 osoba je identifikovano i ukopano u Memorijalnom centru Gornja Kalesija i nešto na lokalnim mezarjima. Još se traga za 50 osoba. Imamo osoba za koje nemamo nikakvog traga kako su nestali“, govori za Detektor Muradif Bureković, predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih osoba Kalesija 1992.
On kaže da je godinama tražio od Tužilaštva BiH da prime jednu delegaciju žrtava iz Kalesije, kako bi prijavili određene osobe koje smatraju odgovornim za počinjene zločine.
Ziba Kavazović je sudbinu članova porodice saznala iz pisma, ali ih nikada nije pronašla. Foto: Detektor
Na spomen-obilježju u Kalesiji upisana su imena 97 civilnih žrtava rata, od čega je 35 djece, kaže Ramiz Suljkanović, predsjednik Udruženja civilnih žrtava rata. Navodi da su podatke dobili od mjesnih zajednica krajem rata, kao i da spisak nije konačan, zbog čega su ostavili još mjesta na spomeniku.
“Slao sam svim tužiocima imena osumnjičenih, ali niko nije procesuiran. Ja sam bio u Tužilaštvu kada je glavna tužiteljica bila Gordana Tadić, tada sam istakao svoje nezadovoljstvo radom pojedinih tužioca“, kaže Suljkanović, čija je kćerka poginula od granate.
U Tužilaštvu BiH postoji određen broj predmeta koji su u fazi prijave ili istrage, a odnose se na počinjene ratne zločine nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti na području Kalesije tokom 1992. godine, navode u odgovoru za Detektor iz ove institucije, kao i da ne mogu navesti više detalja.
“Predmeti protiv određenog manjeg broja lica, rješenjem Suda BiH, ustupljeni su na procesuiranje Kantonalnom sudu u Tuzli, a jedan predmet je pravosnažno okončan“, naveli su iz Tužilaštva BiH.
Iz Kantonalnog tužilaštva u Tuzli navode da im je prema Strategiji za rad na predmetima ratnih zločina proslijeđen jedan predmet s nepoznatim počiniocima za ubistva grupe civila iz sela Hamlijaš na području Kalesije, 8. maja 1992.
“Po okončanju istražnih radnji, Sektor kriminalističke policije MUP-a TK je ovom Tužilaštvu, u vezi sa pomenutim događajima, u maju 2025. godine dostavio izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv 25 osumnjičenih osoba za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Uz izvještaj su dostavljeni i brojni materijalni dokazi”, navode iz tuzlanskog Tužilaštva, kao i da je ustanovljen identitet većeg broja osumnjičenih za ubistvo osam i ranjavanje dva civila.
Rezultate istrage će, kako navode, dostaviti Tužilaštvu BiH, kako bi se odlučilo da li će dalji rad na predmetu i donošenje odluke ostati u ovom Tuzli, ili će se predmet vratiti u rad državnom tužilaštvu.
Sud Bosne i Hercegovine oslobodio je odgovornosti Zorana Jankovića da je 29. aprila 1992. godine s komandantom artiljerijske jedinice Vojske Republike Srpske i pripadnicima paravojnih formacija u selu Osmaci, koji su ranije pripadali opštini Kalesija, zarobio grupu civila bošnjačke nacionalnosti te učestvovao u ubijanju 36 osoba i ranjavanju tri osobe iz ove grupe, kao i u paljenju tijela ubijenih civila. Optuženi je oslobođen optužbi da je 27. maja 1992. godine, nakon oružanog napada i zarobljavanja stanovništva sela Šeher i Like, opština Kalesija, učestvovao u njihovoj prisilnoj deportaciji.
Viši Sud u Beogradu je, nakon sporazuma o priznanju krivice, osudio Dragana Maksimovića na šest godina i dva mjeseca zatvora za ratni zločin nad civilnim stanovništvom, zato što je 16. juna 1992. godine u Capardama, tadašnja opština Kalesija, ubio pet civila Bošnjaka, uključujući troje maloljetne djece. Najmlađa žrtva imala je tri godine.
Viši sud u Beogradu. Foto: Detektor
Fond za humanitarno pravo iz Beograda je 2018. godine podnio krivičnu prijavu, optužujući Svetozara Andrića da je 28. maja 1992. naredio “iseljavanje” bošnjačkog stanovništva iz Zvornika, te izdao naredbu o osnivanju logora “Sušica“ u Vlasenici.
Logor je postojao do 30. septembra 1992. godine i u tom periodu zatočenici su držani u nehumanim uslovima – spavali su na betonu, dobijali jedan obrok. Andrić je nekadašnji komandant Birčanske brigade VRS-a, a kasnije i načelnik štaba Drinskog korpusa tokom rata u BiH.
*Ova analiza je napisana uz pomoć projekta Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu, koji finansira Evropska unija, a sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Sadržaj ove analize je isključiva odgovornost BIRN-a i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.