Mevludin je u maju 1992. godine krenuo iz Beograda u selo Tegare kod Bratunca. Tu je živio sa suprugom i četvero djece. Granicu je prešao u pratnji dvojice policajaca, koji su mu, prema saznanjima porodice, rekli da će ga pustiti u Bosnu i Hercegovinu ako ga neko od ljudi koje sretnu prepozna, prepričava njegov brat Smail na bratunačkom groblju Veljaci dok čeka da ukopa bratove posmrtne ostatke.
Njegov je brat prepoznao čovjeka pored Drine u njivi koga je znao odranije. Zovnuo ga je, ali je on rekao da ga ne poznaje, kaže Smail.
“Moj brat ga je zvao: ‘Čiča, kako me ne znaš, ja sam kupio kuću od tebe?’ On je rekao: ‘Ne znam.’ Oni su ga odveli s Drine, kud, kako, šta, ne znamo”, ispričao je Smail saznanja koja je dobio od drugog čovjeka.
Mevludin je imao 34 godine. Godinama je u Beogradu radio kao tesar, s bratom Smailom. Vikendima su dolazili kući. Posljednji put su se vidjeli u aprilu 1992. godine u glavnom gradu Srbije i od tada je porodica tragala za njim. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na Novom bežanijskom groblju u Beogradu i predati porodici u julu prošle godine. U maju ove godine sahranjen je na kolektivnoj dženazi u bratunačkom groblju Veljaci.
“Gubitak je svaki težak, ali mi je srcu lakše što sam bar uspio da dočekam da ga ukopam, hvala Bogu dragom”, kaže Smail.
Priča kako se Mevludin godinama vodio kao nestala osoba. Nakon što je pronađen i DNK analizom utvrđeno da se radi o njemu, Komisija za nestale osobe Republike Srbije je, u razmjeni sa bh. Institutom, njegove posmrtne ostatke predala porodici 11. jula prošle godine.
Mevludinovi posmrtni ostaci razmijenjeni su za posmrtne ostatke Tomislava Radulovića, koje je tražila Srbija, potvrđeno je Detektoru. Tomislav je iz Žitorađe, živio je u Sarajevu i radio kao profesor na Medicinskom fakultetu, gdje je i stradao 1993. godine. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na groblju Sveti Marko u Sarajevu i identifikovani još 2012. godine.
Primopredaju njihovih posmrtnih ostataka izvršili su članovi dviju komisija na Graničnom prelazu Mali Zvornik, “kako bi ih porodice poslije više od 30 godina dostojno sahranile”, objasnili su Detektoru iz Komisije.
Smail kaže kako su posmrtni ostaci njegovog brata nekompletni i da nedostaje lobanja. O tome je obaviješten samo nekoliko dana prije dženaze, kada je od njega traženo da porodica da saglasnost za ukop.
“Sada su mi obećali da će se to tražiti naknadno od policije u Beogradu, na dan smrti da se traže slike, jer mora policija posjedovati slike. Ako bude kompletno tijelo, vršit će pritisak da se dostavi glava da bi se mogla ukopati naknadno. Koliko će to potrajati, evo pet godina sam čekao da se izvrši primopredaja i ekshumacija”, kaže Smail.
Prije pet godina on je čuo glasine kako se njegov brat Mevludin pojavio na Novosadskoj televiziji i da je tražio preživjele članove svoje porodice. Smail je zvao Novosadsku televiziju, ali mu nisu mogli dati više informacija. Pokušao je preko policije i matičnog ureda u Novom Sadu i Beogradu doći do informacija o svome bratu, ali su mu rekli da mora lično doći. Budući da živi u Švicarskoj, nije mogao u tom periodu otiću u Srbiju.
U septembru 2020. godine se uključio u jednu grupu na Facebooku, na kojoj je objavio da traži brata, i jedna mu se osoba javila. Tražila mu je da pošalje rodni ili vjenčani list brata, da bi mu se, nakon što je poslao to, javila ta osoba za ponovo.
“Kaže: ‘Imam dvije vijesti da vam saopštim – jednu, nažalost, tužnu, drugu radosnu. Radosna je vijest da sam vam našla brata, a tužna da nije živ.’ Pa, rekoh, nisam drugo ni očekivao, nakon 28 godina neće biti živ. Dala mi je e-mail od druge osobe da kontaktiram. Ja sam kontaktirao tu drugu osobu, koja mi je poslala sve – da je umro 2. novembra 1992. godine, a nakon mjesec dana, 2. decembra, sahranjen na Novom bežanijskom groblju u Beogradu”, priča Smail.
Šta se desilo s Mevludinom, Smail nije uspio saznati. Čuo je nekoliko verzija priče. Prema jednoj, Mevludin je pronađen ispod jednog mosta mrtav, druga kaže da je ubijen tokom jedne pljačke.
“Tri verzije imaju, koja je tačna to samo Allah zna, niko drugi”, kaže Smail.
Prema odgovoru Komisije za nestale osobe Srbije, Mevludin je “stradao 2. novembra 1992. godine u vezi s klasičnim kriminalom“. Navode kako su, nakon izvršene provjere kroz evidencije koje vodi Komunalno preduzeće “Pogrebne usluge” u Beogradu, i potvrđeni navodi da je on sahranjen u decembru 1992. na Novom bežanijskom groblju.
Smail kaže da je prije ekshumacije, od osobe s kojom je bio u komunikaciji, dobio sliku groba gdje je Mevludin bio sahranjen, na kojem je bila bijela ploča bez imena. U blizini groba njegovog brata, na fotografiji se vidi nekoliko sličnih grobova s bijelom pločom. Kaže da je pokušao saznati imena tih osoba, ali da nije uspio.
Samil Šehić u Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu. Foto: Detektor
Nekoliko dana prije Mevludina, Smail se 1992. godine iz Beograda zaputio u Bratunac. Iz autobusa je gledao kako se iz Srbije granatira tvrđava Kula Grad u Zvorniku i da je pogođena džamija u Diviču.
Smail priča kako je u Zvorniku zaustavio kamion koji ga je povezao kući. Jedan od carinika mu je, nakon ispitivanja, rekao da se više neće moći vratiti u Srbiju bez pasoša iako je imao potvrdu od firme. Kada je došao u Bratunac, vojnici su ga uhapsili i, s mnogim drugim Bošnjacima, odveli u Osnovnu školu “Vuk Karadžić”, gdje ga je jedan od vojnika udario puškom u leđa. Nakon ispitivanja je pušten kući i iste večeri sa ženom i djetetom je otišao u Srebrenicu, gdje mu se rodilo još jedno dijete.
Kada su u julu 1995. godine snage Vojske Republike Srpske zauzele Srebrenicu, njegova supruga je otišla u Potočare, a on u šumu. Nakon sedam dana došao je u Tuzlu.
“Uvijek sam imao nadu da ću pronaći brata. S njim sam najvše sarađivao i bili smo usko povezani. Bio je plav, malo deblji od mene, veliki radnik. Volio je društvo”, prisjeća se Smail.
Prema informacijama Komisije, na grobljima u Srbiji još uvijek ima 189 posmrtnih ostataka čiji identitet nije utvrđen. Većina ovih tijela “porijeklom je iz rijeka”, pa se “ne može sa sigurnošću odrediti koji broj tijela je doplovio s ratom zahvaćenog područja, a koja su posljedica utopljenja ili drugih nesrećnih okolnosti”.
Nakon rata su iz Srbije predani ostaci 172 osobe koje su bile sahranjene u ovoj zemlji, eksumiranih na grobljima Lešće, Nova Bežanija i Orlovača u Beogradu, Sremskoj Mitrovici, Šapcu, Novoj Varoši, Priboju, Kruševcu i drugim pojedničnim lokacijama, objasnili su iz Komisije. Ekshumacije NN lica sahranjenih na gradskim grobljima na teritoriji Republike Srbije između 1991. i 1995. godine bile su jedne od prioritetnih aktivnosti, navode iz Komisije.
U saradnji sa institucijama za nestale u BiH, do sada je riješeno 214 slučajeva nestalih lica, preuzeti posmrtni ostaci 42 lica s liste traženja Republike Srbije, uglavnom pripadnika bivše JNA – grupa Donje Kolibe, takozvana “Nikšićka grupa” i “Šavnička grupa”, kao i vojnika stradalih prilikom napada na kolone bivše JNA pri povlačenju iz Sarajeva i Tuzle – i civila stradalih u Sarajevu, Goraždu i drugim mjestima.
Republika Srbija od BiH traži odgovor za 213 nestalih lica. Na listi traženja nalazi se 51 lice, građani Srbije i pripadnici bivše JNA, koji su nestali tokom povlačenja iz Sarajeva 1992. godine, kao i na području istočne Bosne, Kupresa, Mostara, Bihaća i drugih mjesta.
“Srbija ima legitiman interes za rješavanje sudbine 162 nestala lica, uglavnom građana BiH, imajući u vidu da najveći broj njihovih porodica kao izbjegla lica sada žive u Srbiji i preko Crvenog krsta su podnijeli zahtjeve za traženje nestalih”, navode iz Komisije i dodaju kako traže 31 lice koje je nestalo na teritoriji BiH, na prostoru koji je bio pod kontrolom hrvatskih oružanih snaga.