Sedam nekadašnjih pripadnika Desetog diverzantskog odreda pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske (VRS) osuđeno je na više od 130 godina zatvora u Hagu, BiH ili Srbiji zbog pogubljenja više od hiljadu muškaraca i dječaka na ekonomiji “Branjevo” u blizini zvorničkog sela Pilica.
Ali njihov komandant Milorad Pelemiš nikada nije optužen za ove zločine.
On je preminuo u aprilu 2021. godine dok se protiv njega još uvijek vodila istraga.
Ibro Bulić, bivši tužilac Državnog tužilaštva koji je radio predmete za genocid u Srebrenici kaže da su tužioci imali razne smetnje – da optuženi izbjegavaju suđenja, bježe u Srbiju ili predmeti budu ustupljeni uz dokaze da se vode u susjednoj državi.
“Zbog takvih pojava je biološki sat odnosio određenih broj tih lica koja su umirala“, kaže Bulić.
Da je Pelemiš bio među osumnjičenima, ranije su potvrdili iz Tužilaštva BiH i to tek kada je pripadnik ove jedinice Brano Gojković u Beogradu osuđen po sporazumu na deset godina zatvora.
“U Srbiji se nalazi još pripadnika Desetog diverzantskog voda – poput Zorana Obrnovića zvanog Maljić, zatim nekadašnji ađutant Ratka Mladića Dragomir Pećanac, kao i zapovjednik voda Milorad Pelemiš, koji čak daje intervjue u TV emisijama”, saopštili su ranije iz Državnog tužilaštva te pozvali pravosuđe Srbije da “u interesu pravde procesuiraju ove osumnjičene ili ih izruče u BiH”.
Pelemiš je tokom svjedočenja na suđenju bivšem komandantu VRS-a Ratku Mladiću u Hagu izjavio da nijedan od njih dvojice nije naredio strijeljanja u Branjevu.
U vrijeme masovnog ubistva na farmi Branjevo, Pelemiš je, kako je izjavio, bio u bolnici zato što je 12. jula 1995. povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi.
Milomir Pelemiš. Foto: Sense
Tužilaštvo ga je tokom unakrsnog ispitivanja suočilo sa tezom, zasnovanom na iskazu Dražena Erdemovića, da je on, Pelemiš, naredio svojim vojnicima da idu na Branjevo i strijeljaju zarobljenike.
“Ja nikad nisam Erdemoviću izdao naređenje… Ja nisam učestvovao u odabiranju ljudi i slanju na zadatak… Po Erdemoviću, po njih su došla dvojica iz Glavnog štaba VRS-a”, izjavio je u haškoj sudnici Pelemiš.
On je jedan od nekoliko bivših pripadnika VRS-a koji su bili osumnjičeni, ali su preminuli prije nego što su optuženi ili im je završeno suđenje.
Dok stručnjaci navode da je postojao dio vojnika i komandnog kadra koji su sarađivali s Tužilaštvom, u stvarnosti se pokazalo da je određenoj broj ljudi optužen, unatoč činjenici da su prethodno svjedočili u Haškom tribunalu i Sudu Bosne i Hercegovine.
Bivša sutkinja Državnog suda Azra Miletić kaže da je lako procesuirati jednu radnju u predmetu ratnih zločina, pogotovo ako je oštećeni ili neko od svjedoka živ, kada su priloženi materijalni dokazi da li je djelo povezano s ratom. Sasvim je drugo, prema njenim riječima, odgovarati po komandnoj odgovornosti kada neki pripadnik počini zločin, a nadređeni je znao i nije spriječio niti poduzeo mjere da kazni počinioca i kada tužioci idu preširoko u optuženju.
“Tu je zamka. Ako hoćete da idete preširoko i dokazujete 50 radnji, vi ste uništili predmet jer 50 radnji je nemoguće dokazati“, mišljenja je Miletić.
Masovna grobnica Branjevo. Foto: ICTY
Pelemiš je bio i među desetak osoba koje je ranije Fond za humanitarno pravo prijavio Tužilaštvu za ratne zločine Srbije, ali protiv njega ni u susjednoj zemlji nikada nije podignuta optužnica.
Osim Erdemovića osuđenog na pet godina u Hagu i Gojkovića osuđenog na deset godina u beogradskom Višem sudu, u Sudu Bosne i Hercegovine su za učešće u ubistvima na Branjevu osuđeni Franc Kos na 35, Stanko Kojić na 32, Zoran Goronja na 30, Vlastimir Golijan na 15 i Marko Boškić na 10 godina zatvora.
Haškim presudama je utvrđeno da su u julu 1995. zarobljenici iz škole u Pilici ukrcani u autobuse – ruku vezanih na leđima – i odvezeni u Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su postrojavani u grupama od po deset i strijeljani, te je tog dana na tom stratištu ubijeno između 1.000 i 1.500 ljudi. Ubijeni su zakopani u primarnoj grobnici u Vojnoj ekonomiji Branjevo, a tijela su poslije prekopana i prebačena u sekundarne grobnice na lokaciji Čančarski put.
Osim strijeljanja u Branjevu, pripadnici Desetog diverzantskog odreda su, prema haškim presudama, učestvovali u ubistvu zarobljenih Srebreničana u Bišini kod Šekovića u drugoj polovini jula 1995. U Sudu BiH je u toku postupak za pomaganje u genocidu, odnosno učešću u ovim ubistvima protiv bivšeg pripadnika Desetog diverzantskog voda, ranije osuđenog za učešće u strijeljanju u Branjevu.
Bojni dokazi i izjave svjedoka potvrđuju aktivnosti voda Vojne policije Bratunačke brigade VRS-a od 12. jula u Potočarima do prevoza zarobljenih iz Bratunca na mjesta masovnih egzkucija na području Zvornika, a prema ranijim informacijama koje je Detektor dobio iz više nezavisnih izvora, komandir ovog voda Mirko Janković je u međuvremenu preminuo.
Vještak Richard Butler, ključni američki vojni stručnjak, nalaz o jedinicama VRS-a koje su učestvovale u operaciji “Srebrenica” iznosio je na svim suđenjima u Hagu te, između ostalog, stoji da je 14. na 15. juli 1995. “policija angažovana na sprovođenju muslimanskih izbjeglica”. Butler dalje navodi: “Prebacivanje Muslimana iz Potočara završeno je do 20:00 sati 13. jula 1995. godine. Sprovođenje nakon tog trenutka može se odnositi samo na čuvanje autobusa koji su prebacivali zatočenike u zonu Zvorničke brigade”.
U Sudu BiH je samo jedan bivši vojni policajac Bratunačke brigade osuđen na sedam godina zatvora, nakon što je utvrđeno da je kroz prozor pucao na zarobljenike u školi “Vuk Karadžić”. Nedavno je počeo postupak protiv još jednog bivšeg pripadnika Vojne policije iz Bratunca za učešće u masovnom ubistvu u Kozluku. U toj optužnici se navodi da je Vojna policija iz Bratunca učestvovala u transportu i čuvanju zarobljenika u školi u Ročeviću.
Tokom postupaka u Hagu svjedoci su navodili da su u ubistvima Srebreničana učestvovale osobe za koje je utvrđeno da su kasnije stradale u ratnim dejstvima 1995. Tako je u presudi Mladiću konstatovano “da su 14. jula 1995., na dvije livade u blizini Orahovca, pripadnici Zvorničke brigade, među kojima su bili pripadnici Četvrtog bataljona i čete Vojne policije Zvorničke brigade, čovjek po imenu Gojko Simić te dva vojnika koji su se zvali Risto i Vojo, ubili iz vatrenog oružja najmanje 819 muškaraca, bosanskih Muslimana, koji su prethodno bili zatočeni u školi u Grbavcima u selu Orahovac”.
Gojko Simić je, prema evidenciji Zvorničke brigade, bio komandir pratećeg voda Četvrtog pješadijskog bataljona i poginuo je dva dana kasnije, 16. jula, u borbi u blizini Baljkovice.
U Sudu BiH je u toku postupak protiv šestorice bivših pripadnika Zvorničke brigade VRS-a za držanje muškaraca i dječaka u školi Grbavci i masovnom ubistvu u Orahovcu. Sud BiH je za ušćešće u ovim ubistvima osudio samo Milorada Trbića, pomoćnika načelnika za bezbjednost u Zvorničkog brigadi VRS-a.
U optužnici jednog od zadnjih predmeta za Srebrenicu Tužilaštva BiH se navodi da su preminuli pripadnici Milićke brigade VRS-a, Radomir Marijanović i Ljubinko Došić, učestvovali u sprovođenju 30-ak civila bošnjačke nacionalnosti u Jasikovaču, gdje su ubijeni.
Škola “Grbavci” u Orahovcu. Foto: MKSJ.
Istraživač genocida Hikmet Karčić ističe da, unatoč dokazima, neki počinioci zbog vjerovatno političke trgovine nisu procesuirani, te su preminuli u međuvremenu. Neki od njih su sarađivali s Tužilaštvom, Haškim tribunalom ili imaju dobre konekcije s vlastima ili nisu u situaciji da im se sudi ili iskorištavaju pravne formalizme, dodaje on.
“Trebalo je ranije napraviti prioritete, pogotovo sa A liste koju je dostavilo Haško tužilaštvo, kako bi se vidjelo ko su ljudi kojima treba što prije suditi“, kaže Karčić.
Osim na počinioce i njihove nadređene, biološki sat utiče i na svjedoke. Ahmo Hasić, jedan od preživjelih sa Branjeva, preminuo je prije nekoliko godina. U Hagu je ispričao kako su iz Bratunca dovezeni u školu u Pilici iz koje je bilo izvođenja, premlaćivanja i ubistava, prije nego su autobusima odvezeni na stratište.
“Bila je komanda: ‘Okrenite leđa’. Umjesto ‘pali’, bilo je ‘lezi’, a to nije ni izrekao, rafali su sasjekli. Ja sam pao odmah, a tako su pali i ovi… I rafali kad su se utišali, onda jedan pita: ‘Ima li ko živ?’ I tako su oni dogonili još kolonu po kolonu. Ja sam tu ležao… Metak sipa oko mene sa svih strana, dolje ispod nogu, iznad glave“, ispričao je u haškoj sudnici Hasić koji je objasnio da je vidio i bager i kamion na mjestu stradanja, te se kasnije uspio izvući.
Karčić kaže da je uobičajno da iskazi koji su više puta dati i korišteni u Haškom tribunalu i Sudu BiH budu korišteni u budućnosti kada ti svjedoci preminu. Ako glavni svjedok jednog stratišta, prema Karčićevim riječima, premine, neshvatljivo je da se njegov iskaz ne može koristiti za deset godina, a prošao je kroz “sito i rešeto“ u Haškom tribunalu.
“Na to bi se trebalo dugoročno fokusirati, da se to prihvati kao praksa na suđenjima. Nemoguće je očekivati da ključni svjedoci budu u stanju i da nakon 30 godina daju iste iskaze. A Odbrana se često hvata za najmanje sitnice kako bi dokazali nevjerodostojnost samog iskaza“, kaže Karčić.
Bivši tužilac Bulić pojašnjava kako su neka lica koja su svjedočila o činjenicama u Hagu i Sudu BiH, koja su bila uključena u izvršenje zločina, odnosno pomagala u zakopavanju ubijenih, prekopavanju i premještanju u masovne grobnice, dobijala iminutet od krivičnog gonjenja. Tužioci su tako, prema njegovim riječima, iskoristili priliku da bar ti “insajderi“ svjedoče.
Bulić kaže da će sve teže i teže biti pronalaziti dokaze i procesuirati ostatak lica koja su uključena u genocid, pogotovo zbog uticaja geopolitičkih događaja na region i drugih otežavajućih faktora.
“Vrijeme nije dobar partner pravosuđu u procesuiranju ratnih zločina“, kaže Bulić.
Haški tribunal, Sud BiH te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu i pet doživotnih kazni zatvora – za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine.
