Ambasador BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija govorio je o procesu dolaska do usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici te kazao kako je na tom putu bilo važno postojanje institucionalnog kapaciteta.
Na panelu “Odgovornost i rezolucija: Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici 1995.”, Lagumdžija je podsjetio da su i ranije postojali pokušaji usvajanja ovog važnog dokumenta, među kojima i onaj iz 2015. godine, kada je tadašnji ruski ambasador u UN-u Vitalij Čurkin uložio veto na rezoluciju te onemogućio njeno usvajanje.
Zbog toga je odlučeno, kako je pojasnio, da rezoluciju ne predlažu pred Vijećem sigurnosti, nego pred Generalnom skupštinom UN-a, koja se bavi pitanjem sjećanja.
Dodao je da se borba protiv rezolucije vodila na osnovu laži, a ne onoga što piše i što se njom htjelo postići, te kako je prva stvar koju treba imati u vidu činjenica da ne postoji koncept “genocidnog naroda”, a koji narativ se stvara u javnosti.
Prisjetio se kako je tim koji je radio na rezoluciji, a među kojima je bio i direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić, radio od ljeta 2023. pa do marta 2024. u tajnosti i zatvorenom krugu.
“Beograd nije navikao da mi igramo bijelim figurama i da nešto strateški odradimo i koristimo institucionalni kapacitet. Oni su bili šokirani kad su vidjeli do kojeg koraka smo došli”, naveo je Lagumdžija.
Izrazio je zadovoljstvo jer je u sali Generalne skupštine UN-a ove godine po prvi put zvanično obilježen Međunarodni dan sjećanja na srebrenički genocid.
“Važno je imati pravu ideju i projekat, i da je to ono u što ti duboko vjeruješ. Jako je važno imati snagu ideje. Ovdje je snaga ideje vrlo jasna”, kazao je Lagumdžija te dodao kako upravo ideja mora biti snažna motivaciona tačka.
Međunarodna konferencija “Obrazovanje i istraživanje genocida”. Foto: Detektor
Na panelu “Dokumenti i pravda: Izgradnja slučajeva, očuvanje istine”, direktor Komisije za međunarodnu pravdu i odgovornost (CIJA) William Wiley je kazao kako postoje različita znanja i iskustva o procesu formiranja predmeta u međunarodnim istragama te redoslijedu prikupljanja dokaza.
“Temelj svakog predmeta su materijalni dokazi, a oni ne podrazumijevaju traganje za nekim papirom. Da biste likvidirali sve muškarce i dječake u zaštićenoj zoni, nećete u savremeno doba naći tako eksplicitne naredbe. Tragate za ogromnom količinom dokaza i ulazite u jedan analitički proces”, pojasnio je.
Wiley je dodao da u velikom broju slučajeva vojne strukture ne čuvaju materijalne dokaze, nego ih uništavaju. Ali, prema njegovom iskustvu, kako je kazao, uvijek postoji neki pisani trag.
Preživjeli genocida i aktivista za ljudska prava Hasan Nuhanović govorio je o njegovoj tužbi protiv Nizozemske. Pojasnio je kako je on prvenstveno htio da to bude predmet protiv UN-a, ali kako je od pravnika saznao da može tužiti samo Vladu Nizozemske.
“Počeo sam s prikupljanjem dokaza i brzo shvatio da je ono što sam ja mislio da je dobro poznato svima u javnosti, da to nije tako jer postojao je jedan narativ u Nizozemskoj prema kojem su vojnici UN-a tretirani kao preživjeli i kao oni koji su prošli kroz traume”, rekao je Nuhanović.
Osvrnuo se na najvažniji dokaz do kojeg je uspio doći, a koji se odnosio na listu određenog broja muškaraca i dječaka koji su 11., 12. i 13. jula bili živi u Potočarima, ali ih je Holandski bataljon predao srpskim snagama.
Wiley je potvrdio da sudovi svojim presudama zapravo pišu historiju i da formiraju narative i informišu javnost o sukobima, kao što je Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju te za Ruandu.
Nuhanović se osvrnuo na presudu protiv Vlade Nizozemske i kazao kako je samo mali dio konstatovan od onoga što je uistinu želio.
“Ali bila je jedna rečenica koju je Nizozemska poricala godinama, a to je rečenica kojom je potvrđeno da je Holandski bataljon izbacio izbjeglice iz baze. Mislim da je korištena rečenica: ‘Poslali su ljude vani…’ Znam da zvuči kao kliše, ali bez toga ja ne bih mogao nastaviti živjeti normalno”, rekao je.
Na panelu “Kako tragamo za istinom: Lekcije iz Bosne”, osnivač Instituta za nestale BiH Amor Mašović je govorio o počecima, važnosti i izazovima traganja za nestalima. Kazao je da je država preuzela tu odgovornost, te da je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) odigrala ključnu ulogu za identificiranje žrtava, a što je bilo izrazito važno za Haški tribunal.
Rekao je da su oni uveli posebne vrste snimanja grobnica koje su omogućile uvid u njeno nastajanje i druge važne detalje povezane s tim.
“Bez njih ne bismo imali ove nišane u Memorijalnom centru”, kazao je Mašović.
Generalna direktorica ICMP-a Kathryne Bomberger je rekla kako je rijedak primjer da države preuzmu odgovornost za pronalazak nestalih, kao što je to učinila BiH, kao što to čini Ukrajina, te Sirija nakon pada režima Bashara al-Assada.
Kazala je da je pitanje nestalih osoba izuzetno ispolitizirano, a da je to i istovremeno emocionalno pitanje, te da zbog toga država mora preuzeti odgovornost za pronalazak nestalih, ali je pitanje, kako je rekla Bomberger, šta ako je država odgovorna za te zločine?
“Mora postojati politička volja, država mora preuzeti odgovornost da ona uspostavi i institucionalni i zakonodavni okvir”, kazala je Bomberger.
