Kada Hotić je u julu 1995. izgubila sina, muža, braću i 56 članova uže i šire familije. Dok šeta Betanijom, govori o važnosti ovog prirodnog spomenika za nju kao člana porodice.
“Jedno drvo, jedan život. Za mog sina Samira, jedan hrast. Mom sinu je ugašen život. On je pod bijelim nišanom u Potočarima. Mnogi nisu ni pronađeni. Ali drvo koje je zasađeno će da raste. Hrastovi žive i po 400 godina, možda i više. Ostat će vječno, dok se budemo sjećali žrtava srebreničkog genocida”, govori Hotić.
Za preživjele u genocidu šuma ima više značenja. Kako kaže Hotić, da nije bilo šume, niko ne bi preživio. Ona za nju simbolizira sklonište i od vjetra, kiše, hladnoće, ali i surovih napadača.
“U Srebrenici, a i na mnogim drugim mjestima, nisu samo ljudi stradali, stradale su šume, stambeni objekti, infrastruktura, stočni fond, divlje životinje su stradale. Sve je stradalo u tome. I sve je uništeno”, govori Hotić.
Kada Hotić. Foto: Detektor
Za nju šuma, čijim se pupoljcima nada, ovog jula nosi poruku bola i sjećanja, ali i poruke nade i rađanja novog života. Tu poruku, kaže, šalju majke svakog dana.
Među njima je i Ramiza Gurdić, koja pojašnjava da su 1995. godine svi bježali u šumu i sakrivali se.
“Puno šuma vrijedi”, govori Ramiza, koja je te godine ostala bez dva sina.
Novinarima Detektora je ispričala da je 10. jula 1995. godine morala napustiti kuću sa suprugom Junuzom, sinovima Mustafom i Mehrudinom i kćerkom Samijom. Krenuli su u pravcu Potočara, prema bazi Ujedinjenih nacija.
”Ja sam bila s djecom na jednom raskršću, da se poselamimo… Povikala sam Mehrudinu da ide sa mnom, da mu obučem dimije, da ga pokrijem, a kaže moj Mustafa: ‘Mama, šta ću ja?’ Kako sam ja to rekla, on je počeo savijati cigaru, i njemu ruke drhte”, priča Ramiza kroz suze.
Mehrudin je imao 17 godina, a Mustafa je bio dvije godine stariji. Obojica su ubijeni u genocidu u Srebrenici. Majka Ramiza je ostala s kćerkom Samijom i godinama pronalazila posmrtne ostatke svojih sinova i muža.
“Najteže je drugi put kopati. Prvi put opet je lakše, a drugi put, kad vidiš da mu razroviš mezar i da vadiš one njegove kosti, pa iskopaš ponovo, to je najteže, ništa gore nema”, priča Ramiza, koja ipak živi u iščekivanju da se pronađe i lobanja sina Mehrudina, kada bi bila opet spremna proći sve isto.
Kada Hotić se nada da će Ramiza i druge majke pronaći smiraj s pronalaskom preostalih posmrtnih ostataka svoje djece i drugih članova porodice.
“Ja ipak mislim da će svijest proraditi, ona prava. Da ljudi budu ljudi”, govori ona.
Hotić priča kako mnoge majke, pa i ona sama, osim misije da šire istinu, ne mogu da se otrgnu od misli o načinu na koji su njihovi najmiliji stradali.
“Razmišljam o ubici. Šta je njih motivisalo da na takve monstruozne načine ubijaju? Haj’ što su ih ubili, nego što su ih bagerima raskomadali? Ja sam ukopala dvije kosti od jedne noge i nešto malo prstiju, bili u čarapi. To su našli i to sam ukopala. Zar je trebalo to tijelo raskomadat? Pa onda razmišljam često da li su svi koji su strijeljani odjednom umrli, ili su možda ranjeni, onako bagerima, rastrgavani, gnječeni i trpani u jamu. Sloj zemlje, sloj ljudi, jer takve smo grobnice otkopavali”, govori Hotić, jedna od najaktivnijih srebreničkih majki.
Ramizina unučad danas istražuju o genocidu, a njihovi vršnjaci iz sarajevskih škola posadili su stabla kako bi odali počast žrtvama.
Sadnja Memorijalne šume. Foto: BIRN BiH
Za Hanadi Smajić i Edisa Topuza, ovaj prirodni memorijal je mali doprinos 30. godišnjici genocida i poruka da se genocid nikad ne zaboravi.
Samir Omerović, direktor Komunalnog javnog preduzeća “Sarajevo-šume”, kazao je da je cilj projekta podizanje svijesti o značaju kulture sjećanja, edukacija javnosti o simbolici prirodnih memorijala te aktivno uključivanje zajednice u njegovanje trajne uspomene kroz zajedničku sadnju i održavanje šume.
Načelnik Općine Centar Srđan Mandić naveo je da je memorijalna šuma glas generacija koje više nisu s nama i zavjet generacijama koje dolaze.
“Nije samo spomenik prošlosti, ona je živa lekcija budućnosti. Ponosni smo što se baš ovdje, na području naše opštine, rađa prostor tišine, poštovanja i trajnog pamćenja. Svako posađeno stablo bit će tihi svjedok jedne neispričane priče, jedne prekinute sudbine”, kazao je Mandić.
Premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk pojašnjava da je šuma na Betaniji prostor u kojem će građani, a posebno mladi, moći učiti o istini, razvijati empatiju i graditi kulturu mira.
“Naš cilj je da se sjećanje sačuva i prenosi, da tragedija iz prošlosti bude opomena, ali i temelj odgovornijeg društva”, rekao je Uk.
Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, sadnju šume kao memorijal na stradale smatra izvanrednim načinom memorijalizacije.
“Što se mene tiče, ja to pozdravljam, podržavam, mislim da je to izvanredan način, i pozivam i druge da nađu neki svoj glas, neku svoju artikulaciju”, kazao je Suljagić.
Odličnim podsjetnikom na prošlost novozasađenu šumu vidi i Munira Subašić, predsjednica Pokreta “Majke enklave Srebrenica i Žepa”, koja smatra da isti primjer treba primijeniti i na žrtve Sarajeva, Prijedora i drugih mjesta.
“Ako se zabilježi, onda se neće ni zaboraviti”, poručila je Subašić.