Edisa Hodžić je kao devetogodišnja djevojčica 18. juna 1992. godine svjedočila odvođenju njenog oca, trojice amidža i tečića. Ona se prisjeća kako su toga dana njihove komšije pokucale na vrata te prozivali imenom i prezimenom muškarce, koje su razdvajali od žena i djece pod izgovorom da će ići na ispitivanje i da im se ništa neće desiti.
“Mi smo i vjerovali u te tvrdnje jer su to naše komšije. Nije to bio neko sa strane nepoznat, do momenta dok nismo saznali krajem juna da su oni ubijeni, zapaljeni i onda smo mi morali napustiti selo“, kaže Hodžić.
Dodaje da su tada muškarci odvedeni u njima poznatom pravcu, prema Osnovnoj školi u selu Kljevci.
U razgovoru za Detektor dodaje da je odveden 21 muškarac u dobi od 16 godina do 72 godine, a da su nakon sedmicu dana saznali da su navodno ubijeni 26. juna, a potom zapaljeni na lokalitetu Kasapnice u selu Hrustovo, koje je udaljeno 15 ili 20 kilometara od sela Kenjari, iz kojeg su bile žrtve.
Toga dana ubijen je njen otac Mehmed te njene amidže Asim i Midhet Kenjar, kao i tečić Tehvid Kalabić, koji je imao nepunih 17 godina. Dodaje da je njen amidža Muharem s još jednom osobom toga dana pobjegao s mjesta zločina, ali je uhvaćen na području Sanskog Mosta, nakon čega je uhapšen i ubijen. Njegovi posmrtni ostaci nisu nikada pronađeni.
“Počinioci zločina su naše komšije. Mjesto u kojem smo tada živjeli 1992. se zvalo Kljevci i unutar tog sela, to je jedna veća površina, živjeli su i Srbi, Hrvati i Bošnjaci. U Kenjarima gdje smo mi, oko nas su bili Srbi. Oni su išli s mojim ocem i amidžama u školu i mi smo njih poznavali“, kaže Hodžić.
Ona govori da je njen otac sa svojom braćom radio u Sloveniji te da su krajem aprila došli kući, a potom nisu bili u mogućnosti da se vrate na posao.
“Znam da nam je [otac] dolazio svaki petak kući, moja mama je živjela tu s nama, ja imam brata i čitave porodice su živjele. Za taj period djetinjstva meni su sjećanja lijepa, uspomene i sa mojim stričevima, to su sve kuće do kuće“, prisjeća se ona.
Godišnjici, koja se svake godine obilježava u Kasapnicama, prisustvuju porodice žrtava, bivši logoraši te predstavnici lokalne zajednice i političkih stranaka.
“Mjesto stradanja je samo po sebi užasavajuće, daleko, jako udaljeno, napušteno. Oni su znali za ta mjesta gdje će voditi ljude“, kaže Hodžić te dodaje da za ovaj zločin počinioci nisu nikada odgovarali.
Prema Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica, u zaseoku Kenjari je 27. juna, ili približno tog datuma, uhapšeno 20 muškaraca bošnjačke nacionalnosti, koji su ispitani i odvedeni u jednu kuću u zaseoku Blaževići u koju su vojnici ubacili eksploziv, a potom otvorili vatru iz pušaka na one koji su pokušali pobjeći. Tijela mrtvih su vraćena u kuću, koja je zapaljena. Konstatovano je da je ubijeno 18 muškaraca.
