Uoči obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici, Dodik je iskoristio priliku da negira genocid i kazao da nije dokazan broj ubijenih u Srebrenici i da se manipulisalo tim spiskom.
Prema Dodikovim riječima, “za zločine nad muslimanima odgovarali su svi“ i da su Srbima koje je potraživao, za njega selektivni, Međunarodni sud izrečene “gotovo monstruozne kazne“.
“Nesporno je da se desio zločin u Srebrenici nad muslimanima, ali on nije zločin genocida nego težak ratni zločin“, izjavio je Dodik.
U haškim dokumentima se navodi da se genocid odnosi na svaki zločinački pothvat koji ima za cilj da se upotrebom određenih sredstava u cijelosti ili djelimično uništi određena grupa.
U predmetu protiv Radislava Krstića, bivšeg komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), koji je prvi osuđen za genocid i kojem je izrečena kazna od 35 godina zatvora, navodi se da će se ubijanje svih pripadnika dijela grupe locirane unutar manjeg geografskog područja, čak ako i rezultira manjim brojem žrtava, okvalifikovati kao genocid onda kada je izveden s namjerom da se uništi dio grupe kao takve locirane na tom manjem geografskom području.
U ovom predmetu je Vijeće na osnovu dokaza zaključilo “da su snage VRS-a htjele da eliminišu sve bosanske muslimane u Srebrenici kao zajednicu”.
“Vijeće zaključuje da namjera da se pobiju svi vojno sposobni muškarci bosanski muslimani u Srebrenici predstavlja namjeru da se djelimično unište bosanski muslimani kao grupa, što se stoga mora okvalifikovati kao genocid”, zaključak je Vijeća u presudi Krstiću.
U predmetu Popović i ostali, u kojem se sudilo oficirima Glavnog štaba VRS-a, Drinskog korpusa, Zvorničke brigade i Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a, navodi se da su srpske snage imale namjeru da unište dio zaštićene grupe.
Isto vijeće navodi da je izrađen plan da se ubiju muškarci okupljeni u Potočarima i da su se obim i razmjere operacije ubijanja postepeno povećavali, kao i da se krug žrtava proširio na one koji su se predali ili su zarobljeni tokom potjere koju su srpske snage preduzele dok su oni pokušavali da pobjegnu na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
“Pretresno vijeće konstatuje da je operacija ubijanja – od odvajanja preko zatočenja do pogubljenja i pokopavanja – bila pažljivo orkestrirana strategija uništavanja usmjerena protiv muslimanskog stanovništva istočne Bosne. Putem tog ubilačkog poduhvata počinjena su osnovna djela ubijanja i nanošenja teških tjelesnih i duševnih povreda. Pretresno vijeće se van svake razumne sumnje uvjerilo da su ta djela izvršena s genocidnom namjerom”, navodi se u presudi u predmetu Popović i ostali.
Vojno vozilo snaga bosanskih Srba vozi praznim ulicama Srebrenice 16. jula 1995., nakon što je sedmicu ranije VRS zauzela ovo područje. Foto: EPA/Igor Dutina.
Dodik dalje navodi kako je nesporno da je bilo ubistava civila u Srebrenici, Bošnjaka muslimana, ali da su to pretežno bili vojnici.
Presude navode da je kolona formirana u selima Jaglići i Šušnjari i krenula prema sjeveru, prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH, i da su njenu trećinu činili muškarci, bošnjački vojnici iz 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani.
U presudi Krstiću se navodi da su vojni vještaci i Optužbe i Odbrane bili saglasni u pogledu toga da je, prema propisima VRS-a, kolona predstavljala legitimni vojni cilj.
“U optužnici u ovom predmetu ne navodi se da su vojna dejstva protiv kolone bila namjerno ili bez razlike upravljena protiv civila u koloni. Međutim, iz kolone su uhapšene hiljade muškaraca bosanskih Muslimana, većinom civila, koji su bili prebačeni na lokacije za zatočenje i zatim pogubljeni”, navodi se u presudi Krstiću.
Osim toga, u presudi Ratku Mladiću, bivšem komandantu Glavnog štaba VRS-a osuđenom na doživotni zatvor, između ostalog, i zbog genocida u Srebrenici, stoji da prilikom pogubljenja zarobljenih muškaraca nije preduzeto ništa kako bi se vojnici odvojili od civila, odnosno da su u svim tim pogubljenjima sistematski ciljani vojno sposobni muškarci bez obzira da li su bili civili ili vojnici.
Ranije se Dodik pozivao na Izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995. godine čiji su zaključci suprotni činjenicama utvrđenim tokom velikog broja suđenja.
Komisija je navodila da je najveći broj učesnika u koloni stradao u borbenim dejstvima, međusobnim obračunima, uključujući i samoubistva, a Dodik osporava i negira broj ubijenih koji je utvrđen sudskim presudama.
“Čak i Haški tribunal je u nekoliko navrata utvrdio različite brojeve. Najveći broj koji se utvrdio je 4.300, ali uporno se drži lažna, lažni broj od 8.000 koji je neko izmislio. Paddy Ashdown je dao kao narativ da to mora da bude osnova za bilo kakav rad… Nije dokazano ni danas, nisu izbrojali, mada su poginule čak i duboko u Federaciji dovodili u Srebrenicu da kažu da…, da dostignu taj broj. Do dan-danas taj broj nije potvrđen, ali u narativu političkom i svakom drugom, to i dalje se koristi“, izjavio je Dodik.
On je i ranije širio narativ o tome da su u Memorijalnom centru u Potočarima ukopani “živi” ljudi, o čemu je Detektor već pisao.
U trenutku kada je pravljen spisak nestalih za spomen-zid u Potočarima, nije postojao proces verifikacije. Spiskovi su prikupljani u različitim institucijama i organizacijama odmah nakon jula 1995., a proces verifikacije je počeo tek nakon usvajanja Zakona o nestalim osobama 2004. godine. Spiskovi udruženja, vojske, pojedinaca i drugih institucija predati su radnoj grupi koja je radila na utvrđivanju nestalih osoba na području Srebrenice u julu 1995. godine, ali taj konačni spisak nije prošao proces verifikacije.
Prema haškim presudama, nemoguće je precizno utvrditi broj ubijenih, ali svjedočenja koja su potkrijepljena forenzičkim i demografskim dokazima upućuju na to da je znatno više od 7.000 ljudi nestalo nakon zauzimanja Srebrenice. Mnoga sudska vijeća su prihvatila da je u julu 1995. ubijeno između 7.000 i 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice i njene okoline.
Mezarje Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Foto: Detektor
Prema presudama, srpske snage su pokrenule artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević-Polja i Nove Kasabe, i samo otprilike trećina muškaraca uspješno je prešla tu cestu, a kolona je razbijena u dva dijela. Potom kreću zarobljavanja Bošnjaka sa začelja kolone, nagovarani su na predaju, a na njih je pucano iz protivavionskog naoružanja i drugog oružja, ili su koristili ukradenu opremu UN-a ne bi li muškarci pomislili da su to predstavnici UN-a.
Nakon toga, zarobljeni se prebacuju na mjesta zatočenja, gdje su ubijeni.
U presudama se navodi da je ubijanje 13. jula 1995. vršeno na rijeci Jadar, u dolini Cerske, u skladištu u Kravici, na livadi u Sandićima i u školi u selu Luke, a nastavilo se narednih dana u Orahovcu, brani kod Petkovaca, školi u Ročeviću, školi u Kuli, u Kozluku, Vojnoj ekonomiji Branjevo, u Domu kulture u Pilici, kod Nezuka, ubijeni su i ranjenici iz bolnice u Milićima, a nastavljena su ubijanja u Snagovu i u Trnovu.
Haški tribunal, Sud BiH te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 54 osobe na 781 godina i pet doživotnih kazni zatvora – za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine.
Dodik navodi i da je nesporno da je u Podrinju u periodu od 1991. do kraja rata poginulo više od tri i po hiljade ljudi, pretežno civila i da Srbi imaju pravo da obilježavaju taj događaj, kao što to imaju i “muslimani u Potočarima“.
“Nesporno je da niko za zločine nad Srbima nije odgovarao, a da za zločine nad muslimanima odgovarali su gotovo svi u lancu komande, političkom i vojnom vrhu Republike Srpske“, naveo je Dodik koji je u obraćanju rekao da je tri i po hiljade ljudi “izginulo, pobijeno, ubijeno zamoreno u akcijama Nasera Orića i drugih pripadnika muslimana u Kravicama, Zalazju i mnogim drugim mjestima“.
Orić je pravosnažnim presudama Haškog tribunala i Suda Bosne i Hercegovine oslobođen za zločine na području Srebrenice i Bratunca 1992. i 1993. godine.
Predsjednik Republike Srpske je i ranije negirao genocid i sudski utvrđene činjenice koje su konstatovane za Srebrenicu, ali do danas protiv njega nije podignuta optužnica za negiranje. Za Dodikom je raspisana potjernica jer se nije odazvao na poziv Tužilaštva BiH na saslušanje u predmetu u kom se sumnjiči za napad na ustavni poredak. On je nepravosnažno osuđen za nepoštivanje odluka visokog predstavnika.
