Izvještaj o stradanju Roma predstavljen je na konferenciji “Stradanje Roma na području Podrinja – pravo na utvrđivanje činjenica, pravdu i podršku” u Potočarima, a nastao je nakon istraživanja, mapiranja i dokumentovanja zločina nad ovom zajednicom tokom rata. Projekat je rezultat saradnje Memorijalnog centra Srebrenica sa Udruženjem “Kali Sara” – Romskim informacionim centrom i Balkanskom istraživačkom mrežom u Bosni i Hercegovini (BIRN BiH).
Tokom prvog panela, istraživač Omer Gabela predstavio je ključne nalaze ovog izvještaja s mapiranim mjestima počinjenja zločina nad Romima, kao i konkretnim primjerima.
Naglasio je da Romi tokom rata nisu bili pošteđeni niti jednog oblika ratnog zločina, zbog čega je ovaj vid istraživanja izuzetno bitan.
“Vrijednost projekta je da je ovo pionirski projekat i ne treba da se zaustavi samo na istraživanju zločina na području Podrinja”, kazao je.
Istraživač Ejub Zukić je rekao da su prilikom istraživanja nailazili na niz prepreka prvenstveno u pronalasku ljudi, jer brojni Romi više ne žive u mjestima gdje su bili izloženi zločinima. Problem predstavlja i doza nepovjerenja.
“Treba ljudima prići na način da razumiju da je bitan projekat i da su ovo novi rezultati”, kazao je.
Stručnjakinja za tranzicionu pravdu Lejla Hadžimešić je dodala da je bilo jako teško doći do podataka o seksualnom nasilju tokom rata zbog stigme kojoj su izloženi Romkinje i Romi.
“Bez obzira što nismo mogli naći mnogo osoba koje bi pričale o temi, došli smo do saznanja da se to dešavalo i da nije bilo manje brutalno ili rjeđe u odnosu na druge narode”, navela je.
O stigmi, između ostalog, govorio je i Dervo Sejdić, istraživač i predsjednik Udruženja “Kali Sara”, koji je naglasio da su upravo ona, kao i diskriminacija i isključenost romske zajednice zaslužni da se 30 godina nije radilo ništa na polju stradanja Roma u ratu.
“Stigma utiče na nepovjerenje u institucije, kao i ljude sa strane”, kazao je Sejdić.
Stradanje Roma u ratu, predstavljanje izvještaja. Foto: Detektor
Tokom konferencije prisutni su pogledali i ličnu priču Zije Ribića koju je zabilježio Detektor, a Ribić je kazao da priča svoju priču ne radi sebe, nego zbog potrebe da se u BiH govori o stradanju Roma, a ne samo tri konstitutivna naroda.
“Želim pravdu, želim da se priča o stradanju Roma i drugih naroda”, rekao je.
Sanela Bešić, izvršna direktorica “Kali Sare”, istakla je kako kreiranje politika za Rome nikad nije obuhvatalo ovo pitanje, te da posljedice koje je rat ostavio na romsku populaciju nisu bile uključene u te politike.
Tokom uvodnih obraćanja kustos Memorijalnog centra Azir Osmanović je kazao da se ovom konferencijom želi otvoriti prostor za istinu i pravdu za romske žrtve rata, dok je izvršni direktor BIRN-a BiH Denis Džidić dodao da se radi o historijskom danu i početku procesa istraživanja zločina nad Romima.
“Iznimno je važno da se pravda za ova pitanja posmatra i kroz procese memorijalizacije i zajedničkog pamćenja stradanja”, rekao je Džidić.
Sejdić je istakao da godinama govori o stradanju Roma, ali da domaće institucije te međunarodna zajednica nisu pokazale spremnost da se sluša i stručno pristupi ovoj temi.
“U genocidu u Srebrenici ubijeni su Romi, ali ta činjenica rijetko ili malo se spominje zvanično”, kazao je.
Britanski ambasador u BiH Julian Reilly ukazao je na važnost da se čuje glas Roma.
“Moramo pomoći da se prekine tišina kako bi oni pričali o tome šta se desilo i da traže pravdu za ono kroz šta su prošli”, dodao je ambasador Reilly.
Stradanje Roma u ratu, predstavljanje izvještaja. Foto: Britanska ambasada
Dok je ranije ovog mjeseca u Sarajevu, na panel-diskusiji “Razgovor o romskom ratnom nasljeđu – civilne žrtve rata i memorijalizacija”, predstavljena multimedijalna stranica o stradanju Roma, nastala uz podršku Ambasade Ujedinjenog Kraljevstva, na današnjoj konferenciji prikazani su konkretni primjeri stradanja Roma tokom rata, te upriličene diskusije na teme važnosti dokumentovanja ovih zločina, kao i seksualnog nasilja kojem su Romi bili izloženi tokom rata.
Ovaj izvještaj, prvi takve vrste, precizno dokumentuje da su Romi preživjeli ubijanje, mučenje, silovanje, protupravno zatvaranje, istjerivanje iz domova i deportacije. Njihove zajednice – poput onih u Srebrenici, Zvorniku – Skočiću i Skelanima, Bratuncu, Foči – doživjele su uništenje koje po obimu i intenzitetu nije bilo izuzetak, već dio istog obrasca etničkog čišćenja.
U Srebrenici su Romi, s Bošnjacima i drugim nesrpskim stanovništvom, zatvarani, mučeni i strijeljani.
“Svjedočanstva prikupljena u ovom izvještaju jasno ukazuju da su romski muškarci bili zarobljeni, postrojeni i odvedeni na pogubljenja, a njihova tijela pronađena u masovnim grobnicama u Branjevu, Pilici i Kozluku. Učestvovali su i u odbrani enklave kao pripadnici Armije Republike BiH – a mnogi su, poput Bošnjaka, ubijeni nakon pada enklave u julu 1995. godine. Iako je sudska dokumentacija potvrdila da su se ova ubistva događala u kontekstu genocida, Romi nisu eksplicitno navedeni kao pripadnici grupe nad kojom je genocid počinjen”, naglašeno je u izvještaju.
Također se navodi da zločini nad Romima u drugim općinama Podrinja prate istu logiku nasilja kao i oni nad Bošnjacima. U Zvorniku su Romi mučeni u logorima, strijeljani u grupama, djeca i žene silovani, a tijela bačena u masovne grobnice. U Bijeljini, Romi su bili podvrgnuti mučenjima, seksualnom nasilju i prisilnim nestancima. U Foči i Miljevini su njihovi domovi uništeni, a preživjeli su protjerani u potpunosti. U selima poput Šukovca, Zubčića, Pirića i Nove Kasabe, romska naselja su potpuno uništena, a povratak Roma je zanemariv ili nepostojeći.
Izvještaj navodi kako su Romkinje bile dvostruke žrtve – kao žene i kao pripadnice marginalizovane etničke zajednice. Iako su istraživanja potvrdila postojanje masovnih silovanja nad ženama u ratu, iskustva Romkinja su gotovo u potpunosti izbrisana iz historijskih i političkih narativa.
“Silovanja djevojčica i žena Romkinja nisu manje brutalna niti rjeđa od onih nad ženama drugih etničkih grupa, ali su mnogo rjeđe priznata, dokumentovana ili procesuirana”, navodi se, između ostalog, u izvještaju.
Izvještaj ne nudi samo pregled počinjenih zločina i obrazaca nasilja, već i postavlja temelj za konkretne mjere javnog priznanja – kroz spomen-obilježja, obrazovne sadržaje, muzejske postavke, dane sjećanja i zajedničke komemoracije. Takve mjere imaju višestruku funkciju: osim što potvrđuju pravo na istinu, one predstavljaju sredstvo kolektivnog učenja, društvene reparacije i djeluju kao institucionalni mehanizam protiv revizionizma i zaborava.
Prije same konferencije predstavnici Memorijalnog centra Srebrenica, “Kali Sare” i BIRN-a BiH obišli su Skočić, te odali počast i položili cvijeće na spomen-obilježju ubijenim Romima iz tog mjesta.
