U porodičnoj kući u Trnovu, okruženoj zelenilom, baštom i poljoprivrednom mehanizacijom, dočekuje nas Milena Vitković. Dok donosi kafu u dnevni boravak, prisjeća se kako je početak ratnih sukoba dočekala kao 37-godišnjakinja sa četvero maloljetne djece, zbog čega iz sigurnosnih razloga odlazi kod tetke u Srbiju.
Ubrzo nakon odlaska saznaje da je izgubila devet članova porodice u svom rodnom selu Ledići u Trnovu, a nakon dva mjeseca i majku u Miljevini.
“Javili su nam da su pošli da pređu preko Treskavice i naišli na zasjedu, da su pobijeni, i onda smo tragali deset godina i eto na kraju uspjelo se da dođemo do toga da znamo gdje kosti sahraniti, jer su bili samo iza neke klade, kako su vjerovatno pobijeni, tako su padali i tako ostali na toj Božijoj meraji”, prisjeća se Vitković.
Ona je 3. juna 1992. izgubila dva brata, dvije snahe, strica, njegovo dvoje djece, strinu te bratića koji nije dočekao svoj drugi rođendan. Sa samo 18 mjeseci postao je najmlađa žrtva zločina u Ledićima.
“On se zvao Milun Tešanović. Bio mi od ovog mlađeg brata sin, nevjesta mi imala 21 godinu, brat isto 25 godina. Mislim to su sve mladi ljudi, ali nisu živjeli u nekom vremenu da su mogli nekome zlo napraviti”, kaže ona te dodaje da su njihovi posmrtni ostaci pronađeni u Javorskoj Kosi na Treskavici.
Na godišnjicu zločina ona se prisjeća života prije rata, govoreći za Detektor kako su porodično provodili praznike i radovali se zajedničkim trenucima. Za članove svoje porodice kaže da su bili pozitivni, vrijedni, uvijek spremni pomoći drugima.
“Na selu se živjelo, držali su nešto stoke, jednostavno bavili se svojim poslom, nije ih interesovalo ni tuđe dvorište, ni tuđe ništa. Bili smo svi jedni za druge, pa porodica, što kaže svi mladi, svi zdravi, sve imaš, jednostavno život ide, ma ti se raduješ svakom novom danu, ali odjednom dođe zlo”, opisuje ona.
Njena majka i strina nastradale su dva mjeseca kasnije u Miljevini. Dok sjedi na stolici, držeći kafu u rukama, kaže da su tada preživjele samo ona i njena sestra, koje svake godine na proljeće posjećuju Lediće kako bi obilježile godišnjicu stradanja.
“Ko je živote izgubio, mislim od porodice, taj je izgubio sve. Evo kuća se meni napravila, izgorjela, ali nije to strašno, sve što se može nadoknaditi, samo ljudski život, jer taj ljudski život koji je najcjenjeniji, nekako postaje najjeftiniji”, govori Vitković.
Zločin u Ledićima ostao je nekažnjen do danas. U Sudu Bosne i Hercegovine ranije je vođen postupak za zločine počinjene u Trnovu, ali su Edhem Godinjak, Medaris Šarić i Mirko Bunoza pravosnažno oslobođeni optužbi za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na području Trnova 1992. i 1993.
Optužnica je teretila Godinjaka u svojstvu načelnika Stanice javne bezbjednosti u Trnovu, Šarića kao komandanta Štaba Teritorijalne odbrane, a Bunozu kao komandanta jedinica Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).
Oni su oslobođeni optužbi da su, između ostalog, kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata, odgovorni za ubistva više od 100 srpskih civila, kao i za njihovo i zatočavanje zarobljenih pripadnika Vojske Republike Srpske, te premlaćivanja, nečovječna postupanja i paljenje imovine.
Iz dokaza je nesporno utvrđeno da je određeni broj lica, među kojima je bilo maloljetnika, ubijeno početkom juna 1992. na lokalitetu Rakitnica – Javorska Kosa nakon napuštanja sela Ledići i pokušaja prelaska preko Treskavice u pravcu Kalinovika. Prema presudi, nekoliko civila iz sela Ledići, Trebečaj i zaseoka Deseci je smrtno stradalo u napadu jedinica HOS-a, a još dvoje civila iz Ledića je početkom juna 1992. ubijeno u Dejčićima.
“Ja kažem sad da vidim sve te ljude koji su učinili meni zlo, šta bih ja bila, koji bih ja čovjek bila da ja njima to vratim, ja svoje ne mogu vratiti. (…) To ti je neki teret koji nosiš, ne možeš ga ostaviti. Nije to torba, pa poturi i evo ne smeta ti. To je nešto što je s tobom i sa čim liježeš, sa čim ustaješ. Sve su to taze rane. Evo kad odete liječniku, pa vam previja nogu pa ona krv udari, to ti je isto nekako nanovo jednostavno povređivanje ”, kaže Vitković.
Obilježavanje godišnjice u Ledićima. Foto: Goran Timotija
Parastosom, polaganjem cvijeća i obraćanjem zvaničnika, danas je u Ledićima obilježena 33. godišnjica od počinjenih zločina. Goran Timotija, predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Trnovo, pojašnjava kako je 3. juna u bijegu mještana Ledića jedna grupa otišla preko Igmana, a druga preko Treskavice.
“Ta grupa koja je krenula preko Treskavice, od 24 ljudi je presretnuta od strane ne znamo tačno koga, ali uglavnom Armije BiH, likvidirani su na licu mjesta. Svi su skoro na jednom mjestu pronađeni jer su se kretali u grupi i likvidirani su bili u grupi i ostavljeni”, kaže Timotija.
On navodi da su porodice zgrožene jer 33 godine poslije za ovaj zločin niko nije osuđen, te za preživjele žrtve ovaj zločin nikada nije dobio zadovoljavajući epilog. Za Timotiju je važno obilježavati godišnjice zločina kako žrtve ne bi bile zaboravljene.
“Očigledno da sudstvo i tužilaštvo nisu našli za shodno da osude direktne učesnike ili učesnike po komandnoj odgovornosti za te zločine. Mlađe generacije trebalo bi da znaju šta se dešavalo u proteklom ratu, odnosno obim stradanja kako Srba, tako i svih ostalih naroda u BiH”, kaže on.