Šeća Delić je gledala kako pripadnici Vojske Republike Srpske 1. juna razdvajaju njene sinove i muža i odvode ih. Na putu od njenog sela Klise pa do Bijelog Potoka, vidjela je naoružane vojnike, uniformisane policajce i tenkove.
“Desilo se ono najgore. Klisa je bila puna naroda. Imala sam dva sina, muža i svekra. To je sve odvedeno 1. juna”, prisjeća se Šeća dok s boli u očima priča o sinovima Zijadu i Sejadu.
Ispričala je kako su napustili svoje kuće u Klisi nakon što se predsjednik mjesne zajednice Nurija Jašarević vratio sa sastanka u Petkovcima i rekao da napuste selo. U koloni, koja se kretala iz Klise prema Bijelom Potoku, išla je sa sinovima, a ispred njih su išli njen muž Rasim i svekar.
Zijad je, u trenutku kada je odveden s Bijelog Potoka, kada ga je Šeća posljednji put vidjela, imao 21 godinu, a Sejad 17.
“Kad su prišli i uzeli mi tog starijeg sina, kaže ‘Zijade’. Zna ga, ali ja ne znam ko ga je uzeo. ‘U red’, kaže. ‘Ruke uvis. Uzalud je te majka takvog othranila’”, kaže Šeća, koja je tada gledala za sinovima, koji nju nisu smjeli pogledati.
Željela je da spasi bar mlađeg sina. Jedan vojnik joj je rekao da će ga pustiti, dok je Sejad već bio na kamionu.
“Idem ja, letim. Nosim neki njegov dres u ruci. Hajde, kaže, reci koji. Ja idem, hodam, kojeg ću kad su moji obojica. Reći ću Sejada, on je mlađi. Kaže on: ‘Hajd’ nek siđe Delić Sejad s kamiona.’ On je pošao da siđe. On je uzeo od mene ovako onaj dres i kaže: ‘Šta ti’, kaže, ‘hoćeš, on dva vojnika može pod pazuhom nositi. Vrati se’, kaže, ‘gore’”, opisuje Šeća.
Ostala je sama na livadi dok je gledala kako na kamionima odvoze njenu djecu, muža i svekra.
“Ostavili su me samu. Kao kad šutneš loptu, idi sad kud hoćeš. I eto, još se borim, idem, tražim, svjedočim. Najradosnija bih bila da iziđe, što se kaže, ‘đelo na viđelo’, da se zna ko je pa neka umrem i ja odjedanput”, govori kroz suze.
Kasnije je saznala da su odvedeni u Srednjoškolski centar Karakaj, a potom ubijeni u ‘Gerinoj klaonici’. Njihove posmrtne ostatke pronašla je u grobnici Crni vrh, do koje je danas put nepristupačan.
“Ja sam za jedan dan ukopala dvojicu. Sjedila sam između dva tabuta, ne znam kojeg bi se više nagledala. Kakva su mi bila djeca, ono više ne postoji. I ostaneš, preživiš i s tim živiš, ti gledaš normalno te svoje komšije. Njima ništa ne znači što ti gledaš”, ispričala je dok se spremala za povratak iz Sarajeva u Klisu, gdje danas živi sama.
“Vratila sam se samo da budem tu, gdje su moja djeca bila i muž, svi smo živjeli zajedno. Svekar je bio, svekrva. Čim smo se vratili, ona je umrla. Eto ja sam ostala do nekog vakta”, ispričala je Šeća.
Memorijalni centar Gornja Kalesija – Memići. Foto: Detektor
Prema podacima Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica opštine Zvornik, s Bijelog Potoka je odvedeno 675 muškaraca i djece. Pronađena je dosad i identifikovana 431 osoba, dok se za ostalima još uvijek traga.
Suprug Rahime Grebić ubijen je 1. juna na Bijelom Potoku. Kaže da je vidjela kako ga naoružani vojnici odvode iza jedne garaže, a potom je čula pucnjeve.
Htjela je da ode provjeriti je li Mustafa živ, ali su je u tome spriječila njena djeca, koja su tada imala osam i 11 godina.
“Djeca su meni rekla: ‘Nemoj, mama, ići.’ Kažu: ‘Mi smo vidjeli da su babu provezli u autu.’ I tako, ja nisam išla. Rekoh, kad su djeca rekla da su ga odvezli…”, prisjeća se ona.
Priča da je djecu tri dana kasnije ispitivala o tome da li su zaista vidjeli oca.
“Treći dan, oni su meni rekli: ‘Nismo, mama, vidjeli babu, mi smo se bojali, otići ćeš ti, ubit će i tebe, pa šta ćemo mi sami”, kaže Rahima.
Kasnije joj je jedna žena ispričala da je vidjela da je njen muž ubijen. Mustafa je u trenutku smrti imao 32 godine. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su na Crnom vrhu.
Tog ponedjeljka, 1. juna 1992., muža Hasana je posljednji put vidjela i Suvada Selimović iz Đulića, sela udaljenog nekoliko stotina metara od raskrsnice u Bijelom Potoku, gdje su razdvojeni. Kaže da je čekala 33 godine da neko odgovara za zločin u kojem je ubijen 21 Selimović.
“Oni su uradili zločin nad zločinom jer su i grobnice prekopavali. Tragamo za tijelima. Neće da nam kažu još ni gdje su posmrtni ostaci, a kamoli da odgovaraju”, govori ona.
Nesigurnost u pravdu stvara joj činjenica što su odvođenje s Bijelog Potoka preživjela samo dva svjedoka, od kojih je jedan poginuo kasnije u ratu.
“Porodice znaju samo šta je bilo do Bijelog Potoka. I one koje imaju nekih saznanja, dosta je tih majki umrlo, nisu dočekale ovaj dan da krene suđenje”, kaže Suvada i priča da na svako ročište dolazi oko 50 do 70 majki. Prijevoz organizuju same, a dolaze da bi pružile podršku majkama koje svjedoče u sudnici. Da znaju da nisu same.
Selimović je od Đulića ka Bijelom Potoku hodala s mužem i troje djece. Najmlađe je imalo osam mjeseci.
“Odvojili su ih odmah. Na jednu stranu su išli muškarci, na jednu žene i djeca. Ruke su im vezali za vrat. Vidjela sam kad su ga odveli u kamion”, kaže ona.
Suvada Selimović. Foto: Detektor
Ostala je sama s djecom na livadi. Nekoliko puta se, kako kaže, pokušavala popeti s djecom na kamione u koje su ulazile žene s djecom.
“Taman stigneš do kamiona, taj se kamion napuni. Ponovo na livadu. Popela sam se sa svojom djecom na neki kamion negdje, ne znam, predveče. Počela je kiša da pada. Kamioni su bili oni veliki sa ceradom. I danas-dan ne znam, sama sebe često pitam kako sam se popela na taj kamion”, opisuje.
Priča da je u kamionu bilo toliko vruće da se lijepila koža djece kad ih dodirne. Nisu znali u kojem pravcu idu dok se kamion nije zaustavio i neko povikao da su stigli u Memiće kod Kalesije.
S djecom je kasnije otišla u Tuzlu, zatim u Hrvatsku i na kraju u Sloveniju, gdje je provela četiri godine.
“Slala sam iz Slovenije sve, ženevska pisma. Tražila sam po svim logorima, međutim, nisam dobijala odgovor. Kad sam se vratila, uključila sam se odmah u Udruženje nestalih i mislila sam da je Hasan tu. Išla sam po grobnicama, po svakoj tragala, gdje je, šta je… Nikakav odgovor nisam dobila”, govori Suvada.
Nije vjerovala i nije mogla prihvatiti da je njen muž ubijen dok nisu pronađeni njegovi posmrtni ostaci u grobnici Crni vrh 2008. godine.
“Sva familija mi je odvedena. Moja djeca nisu znala za muški rod, šta postoji, kad su bili mali. Nisu imale koga zvati, ni babo ni djede, ni amidža ni daidža, ni tetak. Samo su žene preživjele i s malom djecom”, kaže Suvada.
