Haris Čaušević je imao samo osam i po godina kada je poginuo od granate za koju je tokom obilježavanja rečeno da je na Goražde ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske (VRS). Njegova majka Mirsada priča kako su tog dana s njim poginula dva dječaka, dok je četvero djece ranjeno.
“To se desilo u Luci pored izvorske vode, gdje su se djeca igrala. Haris je imao plavu kosu i plave oči. Meni kao majci je bio najbolji, a njegova učiteljica ga je jako voljela. Zahvalna sam svima koji se danas sjećaju ubijene djece Goražda”, kaže Mirsada.
S majkom Vasvijom, na Spomen-obilježju ubijenoj djeci 1992.–1995. cvijeće je položio Ismail Ćulov. Priča kako je njegov brat Mirsad imao 15 godina kada je 14. maja 1992. poginuo od granate koja je pala na tadašnju Ulicu sandžačkih brigada, koja se nalazila u samom centru grada.
“Ja svog brata ne pamtim. Ali pamtim svaki dan odrastanja, svojih roditelja, koji su ga pamtili i doživljavali na poseban način. Ja sam rođen 1993. godine, godinu nakon smrti moga brata. Nisam stigao ni da ga zapamtim, ali sam stigao da ga zavolim zbog svojih roditelja i njihovog odgoja prema meni. Svaki Bajram i praznik ga se sjećamo, nećemo dati da bude zaboravljen. Dok smo živi – živjet će uspomena na njega”, priča Ismail te ističe kako je njegov brat među prvima stradao u ovome gradu.
Mirsada i Bekto Čaušević, roditelji ubijenog Harisa. Foto: Detektor
Sija Džananović kaže da nikada neće zaboraviti dan kada je u goraždansku bolnicu dovezen njen bratić Admir Kešmer. Živjeli su zajedno u kući kada je izbjegla iz Višegrada.
“U leđa ga je pogodio geler od granate. To se desilo u Potkovici. Dok su ga dovezli do bolnice, on je iskrvario. Doktori su sve učinili da ga spase, ali nisu uspjeli”, priča sa suzama u očima Sija dok pokazuje njegovo ime upisano na Spomen-obilježju.
U ratu je ostala bez muža i mnogih drugih članova porodice.
Za zločine tokom opsade Goražda, duže od 300 dana, niko nije odgovarao. Napadi na Goražde bili su posebno izraženi u aprilu 1994. godine, u vrijeme operacije VRS-a “Zvijezda 94”, kada je za manje od mjesec dana ubijeno 20 djece.
Prema podacima Udruženja civilnih žrtava rata Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, u ovome gradu je za vrijeme rata ubijeno više od 2.000 ljudi, od čega 151 dijete.
“Kada sam ja ranjena 1994. godine, u rukama mi je poginula beba od prijatelja. Mirza Kamenica, dječak od četiri i po mjeseca. To se desilo 20. aprila u Popovoj kući kada je pala granata. Morali smo čekati večer da me prebace u bolnicu. Od posljedica ranjavanja je preminula još jedna osoba. I danas drhtim kada znam da za ove zločine niko nije odgovarao”, kaže Ferida Smajović, predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata.
Ismail Ćulov s majkom Vasvijom. Foto: Detektor
Tokom performansa “Vidiš li me?”, učenici osnovnih i srednjih škola s područja Goražda su se kroz muziku i druge sadržaje prisjetili svojih vršnjaka koji su ubijeni tokom opsade ovog grada.
U knjizi “Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992–1995” autora Muamera Džananovića, direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, za tri ratne godine ubijeno je najmanje 120 djece, a 428 ih je ranjeno.
Ernest Imamović, gradonačelnik Goražda, kaže kako je, na inicijativu roditelja i vijećnika, 14. maj određen kao Dan sjećanja na ubijenu djecu Goražda. Ističe kako mu teško pada što za zločine nad građanima niko nije procesuiran.
“To je pitanje za tužilaštva. Moje lično mišljenje je da mi nismo na tome dovoljno radili. Život dječiji je nešto najljepše, oni koji su odlučili to da prekinu… mi to ne možemo razumjeti”, kaže Imamović, koji je u vrijeme opsade grada bio dijete.
Na kraju manifestacije učenici su pročitali imena 151 djeteta Goražda ubijenog u ratu koja su upisana na spomeniku, te su poručili kako se o njihovoj sudbini ne smije šutjeti, jer im nisu dali da odrastu.
“Jer ako zaboravimo njih, zaboravili smo sebe. Teške su dječije suze u ratu. Šaljemo poruke iz srca, da se nigdje i nikad iznad dječijih glava ne puca”, pročitano je tokom performansa.
