Esad Turkanović kazao je da je odveden u “Keraterm” nakon napada na Kozarac i Trnopolje krajem maja 1992. godine.
“Naišla je vojska i kupili su sve muškarce od 15 do 70 godina”, naveo je svjedok.
Dodao je da su smješteni u prostoriju, gdje ih je, prema spisku koji su napravili, bilo 250 do 280.
“Ja sam spavao na pola metra, spavam pola sata i ustanem – dva stoje, jedan spava”, prisjetio se Turkanović.
Rekao je da su iz hale broj tri prebačeni kad su dovedeni ljudi s područja Brda. Ispričao je kako su jednog dana postavljene vreće s pijeskom i oružje, a uveče se čula žestoka paljba.
Svjedok je kazao da je ujutro izveden s desetak drugih i da su morali ubacivati mrtva tijela iz hale broj tri u šleper. Naveo je da je hala bila puna krvi, te da je bilo ranjenih i preživjelih.
Turkanović je rekao da je ubrzo pobjegao s tog mjesta, a da je odvezeno oko 180 mrtvih, zajedno sa onim koji su ih ubacivali i preživjelim.
“Ti koji su otišli više se nisu vratili”, kazao je Turkanović.
Izjavio je da je u “Keraterm” dolazio trećeoptuženi Rajko Damjanović, koga je tada znao po nadimku Faca.
“Nosio je pištolj za pasom… Nekad je znao doći s vučjakom”, prisjetio se svjedok.
Ispričao je da je jedne prilike Faca podigao jednog čovjeka, ali da ga nije maltretirao. Čuo je da je od Razima Blaževića tražio pare. Tužilac Izet Odobašić podsjetio ga je da je u istrazi rekao da je Faca vratio pretučenog čovjeka, ali je Turković kazao da nije siguran u to.
Rekao je da živi u Trnopolju i da viđa Damjanovića. Na pitanje branioca Siniše Dakića da li je Damjanovića poznavao 1992. godine, svjedok je rekao da ga se sjeća i od ranije i da ga je vidio kada je išao u posjetu bratu u vojsku. Dakić je naveo da svjedok u ranijoj izjavi nije naveo da je Faca tražio novac od Blaževića, na šta je Turkanović rekao da mu nije palo na pamet.
Turkanović je rekao da je polovinom avgusta prebačen u Trnopolje i da su smješteni u prostor ograđen žicom, koja je kasnije sklonjena. Ispričao je kako je jedne prilike vidio da Mladen Mitrović, koji je bio konobar u “Huskinoj kafani”, gdje je kasnije bila smještena komanda logora, smjestio pet muškaraca u nekadašnju videoteku.
Prema riječima svjedoka, Mitrović je poslije određenog vremena izveo tu petoricu i krenuli su prema željezničkoj stanici, a nakon pola sata čula se rafalna paljba. Dodao je da se Mitrović sam vratio u komandu.
Na pitanja branioca Bojana Stojanovića, Turkanović je potvrdio da je u “Trnopolju” bilo šporeta, kao i kazan gdje je spremana hrana.
Slavko Puhalić, Dragan Škrbić i Rajko Damjanović optuženi su za zločin protiv čovječnosti. Na teret su im stavljena mučenja, zlostavljanja i ubistva nesrpskih civila u “Trnopolju” i “Keratermu”. Prema optužnici, Puhalić je bio zamjenik upravnika u “Trnopolju“, a Škrbić stražar, dok je Damjanović bio stražar u “Trnopolju“ i “Keratermu“.
Svjedok Vahid Denić kazao je da je sa nekoliko stotina ljudi odveden u Trnopolje nakon granatiranja Kozarca. Naveo je da su bili punktovi sa vojskom i da je škola već bila puna, a da se on smjestio u improvizovani šator kod jednog kamiona.
Ispričao je kako se jedan čovjek u staroj uniformi raspitivao za Foriće i odveo njih sedmoricu. Denić je rekao da je poslije o tome razgovarao sa Ismetom.
“Rekao je: ‘Ako se meni šta slučajno desi, znaj da sam ukopao Foriće… na obali.’ Poslije se ispostavilo da je to desetak metara od onih što sam ja kopao”, kazao je svjedok.
Izjavio je da je on s još dvojicom odveden da ukopa muškarca i ženu, za koje će kasnije saznati da su Hasan i Emina Cerić iz Prijedora.
“Čovjek izrešetan rafalima, pored njega žena s tašnicom, isto izrešetana”, prisjetio se Denić.
Na pitanja Odbrane, kazao je da su žene izlazile iz “Trnopolja” po hranu, te da se sjeća da je bio kazan, kao i šporeti.
Nastavak suđenja je zakazan za 1. juli.
