Nedim Trebinčević zvani Bego u logor “Batković” je doveden u septembru 1994., s nepunih 19 godina, nakon što je protjerano stanovništvo Janje. Priča nam kako je godinu dana prije toga boravio na radnoj obavezi na Majevici, gdje je bila linija razdvajanja, kao i da je nekoliko puta pretučen u Policijskoj stanici Janja. U “Batkoviću” je proveo 11 mjeseci.
“Mi smo bili u hangaru koji je dug 50 metara, a širok možda 20. Unutra je bio jedan šator za civilne zarobljenike, a drugi za vojne koji su bili iz Federacije. Uslovi su bili katastrofalni, možda smo imali jedno-dva ćebeta. Preko zime ostavim flašu vode kraj glave kada krenem na spavanje. Ujutro se probudim – voda smrzla. Kada nam donesu neku hranu, neki dvopek iz JNA, ucrvani i žižak u njemu, ili jedan hljeb, dijelimo na nas pet-šest”, prisjeća se Trebinčević.
Iz Saveza logoraša navode da su mnogi od zatočenih vođeni na prinudne radove, korišteni kao živi štit na prvim linijama fronta, gdje su neki i ubijeni, dok se bilježe slučajevi i seksualnog zlostavljanja.
U “Batkoviću” je 11 mjeseci proveo i Mehmed Đezić, predsjednik Udruženja logoraša “Bijeljina – Janja”. Prilikom protjerivanja Bošnjaka iz Janje u septembru 1994. godine, žene i djeca su otišli preko Majevice prema Tuzli, dok su vojno sposobni muškarci prebačeni u “Batković”.
“Sama činjenica da ste zatvoreni kao civil a da niste ničemu doprinijeli jeste bolna. Ljudi su vođeni u živi štit i na kopanje rovova. Dvadeset dva logoraša iz Janje su poginula na kopanju rovova. Vođeni smo na Majevicu, brčansko, čak i sarajevsko ratište. Ljudi su pokušavali bježati – ako je neko uspio, uspio je, a gdje nije, vršili su torture nad članovima porodice koji su ostali u logoru. Tako je ubijen Korajčević Nedžad na sarajevskom ratištu”, kaže Đezić, navodeći kako je u “Batkoviću” ubjeno 80 ljudi.
Đezić kaže kako su pojedinačna zatvaranja u “Batković” počela u aprilu 1992. godine, a da je prva veća grupa civila stigla iz vlaseničkog logora “Sušica”. On navodi da su 13. i 14. juna porušene sve džamije u Janji, te da zbog toga prilagođavaju datum obilježavanja.
U Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica je navedeno kako su haške presude konstatovale da je logor “Batković” osnovan u junu 1992., kao i da je objekat osnovala i njime upravljala vojska, ali da su pristup imale policija i paravojne formacije. Od juna 1992. do jula 1993. godine, kada je broj zatočenika dosegao maksimum, u logoru je bilo otprilike 3.500 zatočenika.
Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša BiH, kaže kako je obilježavanje godišnjice otvaranja jednog od najvećih logora bitno kako bi se skrenula pažnja javnosti na “hitnost zakonskog zbrinjavanja populacije od oko 100.000 logoraša”, živih svjedoka istine, kojih je, zbog podnesenih tortura i nepostojanja osjećaja za njihove današnje, minimalne životne potrebe, svakim danom sve manje.
“Ljudi s različitih destinacija Prijedora i Podrinja su tu bili zatvoreni, a logor je trajao sve do januara 1996. godine. Bio je na udaljenim destinacijama, na otvorenom području, teško je bilo da se kontroliše. Tamo su dolazili predstavnici Međunarodnog Crvenog krsta, ali im nije bilo dozvoljeno da popišu zatvorenike. Ljudi su skrivani”, podsjeća Omerović.
Iz Saveza logoraša BiH navode kako su neki od stanovnika srpske nacionalnosti s područja Bijeljine i Janje ipak našli snage i ljudskosti da posjete i nekad donesu hranu i lijekove logorašima “Batkovića”, “izlažući se realnoj opasnosti, što govori da je iskrenih i poštenih ljudi uvijek bilo”.
