Mirhad Žerić je ispričao kako je u proljeće 1992. godine živio u Kozaruši i da je pohađao prvi razred srednje škole u Prijedoru.
“U subotu smo vidjeli dim i gledali kako granate padaju po Hambarinama. U nedjelju je počelo granatiranje Kozarca. Zviždali su meci“, rekao je svjedok, navodeći da se to dešavalo u periodu od 20. do 24. maja.
Žerić je rekao da su se tokom granatiranja sklonili u podrum kod komšije, gdje su ostali do utorka, da bi nakon toga pobjegli u šumu. Naveo je da je vladala opšta panika i da je bilo dosta ljudi, najviše žena i djece, od kojih su jedni govorili da se treba predati. Nakon što su prenoćili u šumi, kolona je noseći bijele zastave krenula preko brda da se spušta prema Bešićima, gdje je živjela njegova nena. On je rekao da je ona ostala u podrumu kuće Eniza Bešića i da je više nikada nisu vidjeli, a da je čuo da je ubijena.
“Spustili smo se prema Kozarcu. Pored mosta na ulazu sam vidio traktorsku prikolicu punu leševa. Otac mi nije dao da gledam. Gomila tijela je bila, žene su bile, civili. Vidio sam odjeću, veste“, prisjetio se Žerić, navodeći da su vojnici imali maslinastozelene uniforme i puške.
On je rekao da su potom usmjereni prema Prijedoru, da su muškarci razdvojeni od žena i djece, koje su odvezli autobusi. Njemu, kako je rekao, zbog visine nisu dali da ide. Potom je počela pucnjava, nakon čega su im vojnici rekli da legnu u jarak pored puta, govoreći im da “Zelene beretke hoće da ih ubiju“. Žerić je rekao da je legao pored mrtve osobe.
Kako je posvjedočio, autobusima su ih odvezli u Trnopolje kod osnovne škole, odakle je on odveden kod rođaka gdje su mu bile majka i sestra, a njegov otac u logor. Njegov otac, prisjetio se, dolazio je u tu kuću da okupa i zadnji put ga je vidio 29. maja. Naveo je da su kuću morali brzo napustiti, te da je s majkom i sestrom otišao vozom u Doboj.
Svjedok je ispričao da je čuo od Hasana Džonlagića da je vidio kada su njegovog oca i Nijaza Gutića u “Trnopolju” doveli na ispitivanje pored ambulante, nakon čega su izvedeni krvavi. Potom su ih vojnici, kako mu je ispričao, odvezli mercedesom.
“Saznao sam da je taj mercedes dužio zamjenik Kuruzovića, Puhalić, ali da taj dan on nije vozio, nego neki vojnik“, ispričao je svjedok.
Na pitanje branioca Bojana Stojanovića o boji mercedesa, svjedok je rekao da nije siguran da li je bio crven. Na pitanje Odbrane Puhalića zašto o nekim detaljima nije govorio u ranijem iskazu, on je kazao da je tada govorio isključivo o stradanju oca.
Tužiocu Izetu Odobašiću svjedok je potvrdio da ostaje kod iskaza koji je danas dao.
Dodao je da je posmrtne ostatke oca pronašao 2022. godine.
Slavko Puhalić, Dragan Škrbić i Rajko Damjanović optuženi su za zločin protiv čovječnosti. Na teret su im stavljena mučenja, zlostavljanja i ubistva nesrpskih civila u “Trnopolju”. Prema optužnici, Puhalić je bio zamjenik upravnika, a Škrbić i Damjanović stražari.
Asim Nadarević je ispričao da je u proljeće 1992. godine živio u Brezičanima, odakle su ga, kako je rekao, komšije Srbi hladnjačom odvezli u Keraterm s ocem Enizom i bratom Asimom. Prethodno im je bilo naređeno da na prozore stave bijele čaršafe.
Nakon što je smješten u sobu broj dva, kako je ispričao, jednu večer su došla tri vojnika sa čarapama na glavama, od kojih je jedan kroz otvor na vratima upucao Ekrema Nadarevića.
“Ekrem je izdahnuo tri puta i pao na pod. Jedan metak je ranio Bajru Suljanovića“, prisjetio se svjedok. On je naveo kako su Ekrema odvezli u žutom kamionu, a da je Bajro odveden dan poslije i da ga nikad nije vidio. Dodao je da je nakon tri mjeseca izašao iz logora i otišao u Travnik.
Suđenje se nastavlja 22. aprila.
