Nijazim se 27. februara 1993. vraćao kući s druženja u Lajkovcu i posjete sinovcu u Beogradu.
“Otet s 30 godina iz voza, vraćao se s jednog druženja gdje je išao. Godinu dana prije toga bio je vjenčani kum svom cimeru iz škole u Beogradu. I poslije godinu dana, taj cimer je zakazao jedan zajednički ručak za to društvo sa svadbe, on je otišao, radovao se tom susretu“, prisjeća se Nail bratovih posljednjih dana prije otmice.
Nail i Nijazim imali su planove za idući dan i trebali su raditi na porodičnom imanju. O otmici je Nail čuo navečer, ali se nije nadao da je njegov brat pošao tim vozom.
“Onda me je u nedjelju zvao bratić, i on je čuo za to stajanje voza, i rekao da je na taj voz ispratio Nijazima. Poslije toga su počela traženja, nade, nismo mogli povjerovati da će neko nevine ljude tako da ubije“, kazao je za Detektor Nail Kajević prije polaganja cvijeća na spomeniku u Prijepolju, na kojem se nalazi i ime njegovog brata.
Nail kaže da je njegov brat prije otmice radio kao projektant na ruđanskoj teritoriji, te da je poznavao i bio prijatelj s ljudima tog kraja.
“Bili smo jako bliski, bliskih godina, tri godine razlika je između nas, sve smo zajednički radili, zajedno smo pravili kuće. Vezani smo bili jedan za drugoga i zajedno smo obrađivali imanje, zajedno smo radili, tako da se sjećam dosta, svakog detalja, često i sanjam“, opisuje Nail vezu s bratom Nijazimom.
U Opštini Prijepolje organizovan je prijem za porodice devetoro ubijenih koji su bili iz ovog kraja, što porodicama, kako navode, daje malo nade koja gube prolaskom vremena.
“Tada se osjećamo kao da još uvijek ima neke nade za nas, da naš glas nije otišao u vjetar i da još uvijek se nešto dešava“, priča nam Nail.
Od 20 otetih civila, porodice i dalje tragaju za njih 16. Kajević podsjeća da je najprije pronađena glava Halila Zupčevića, izbjeglice iz Trebinja, a kada se vršila rekonstrukcija jezera Perućac pronađeni su posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Iljaza Ličine.
Žrtve zločina u Štrpcima su Esad Kapetanović, Ilijaz Ličin, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Toma Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice. Najmlađa žrtva imala je 16, a najstarija 59 godina.
“Nama porodicama to je kao kad se čovjek budi iz nekog sna u kojem te neko tjera, neko strašno zlo, i ti tražiš pomoć, zoveš nekoga, tvoj se glas ne čuje. To je možda skraćena verzija našeg života, strah da naš glas više niko ne čuje i da to zamire“, navodi Nail Kajević.
Nail Kajević. Foto: Detektor
Šefkija Husović svakog 27. februara dolazi u Prijepolje kako bi položio cvijeće i pomolio se za svog brata Rifata. Priča da bol članova porodica niko ne može da osjeti, te da je onih koji dolaze na obilježavanje godišnjice otmice u Štrpcima sve manje.
“Nadamo se da će se njegove kosti naći i pored njegove majke smjestiti. (…) Nadam se da ću za vrijeme života doživjeti da ga spustim i el-Fatihu proučim“, priča Šefkija i dodaje da su među živim Rifatovim najbližim srodnicima samo on i još jedan brat s porodicama.
Obilježavanju godišnjice u Prijepolju prisustvovale su i članice udruženja
“Žene u crnom”. Binasa Džigal kazala je da su žene iz ovog udruženja sve ove godine podrška porodicama žrtava.
“Žene u crnom će i dalje podržavati porodice nestalih i ubijenih i pružat će im svaku moguću podršku. Smatramo da nema napretka u Srbiji dok se ne izvrši suočavanje s prošlošću. Iako je nekada ta prošlost, nažalost, bila takva, moramo to uraditi jer nema napretka u Srbiji dok se pravda ne zadovolji“, kazala je Džigal.
Dodaje da je zločin u Štrpcima bio organizovan od strane države, te da nalogodavci nisu do danas osuđeni.
“Mogu reći da dio tih struktura koje su onda učestvovale u ovom zločinu, i danas je u političkom životu Srbije, učestvuje i aktivno radi, tako da Bošnjaci, nažalost, ne mogu da očekuju ništa dobro. Porodice još uvijek nisu našle većinu tih nestalih svojih, otetih. Nažalost, nisu dobile status civilnih žrtava rata“, dodaje Džigal.
Prisutnima se kod spomenika u Prijepolju obratio i narodni poslanik u Parlamentu Srbije Muamer Bačevac, koji je kazao da je, da bi zlo trijumfovalo, neophodno da dobri ljudi ne učine ništa.
“Najviše ste učinili vi, članovi porodica, uporno, ponosno i dosljedno podigli ste zločin Štrpci u nezaborav. Dosta je učinila i lokalna zajednica, prije svega jednom glasnom, mogu da kažem i jednoglasnom, osudom ovim spomenikom koji će vječno stajati ovdje iza mene. Prijepoljci su zajedno pokazali da žale i pokazali suosjećajnost prema nevino ubijenim žrtvama, svojim sugrađanima“, istakao je Bačevac.
Sjećanje i polaganje cvijeća za otete i ubijene civile u Štrpcima organizovano je i u Crnoj Gori, u Podgorici i Bijelom Polju.
U sudovima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori za učešće u zločinu u Štrpcima osuđeno je deset pripadnika VRS-a. Sud BiH je izrekao ukupno 111 godina zatvora, dok je u Crnoj Gori osuđena jedna osoba na 15 godina. U beogradskom Višem sudu za ovaj zločin vodi se postupak protiv troje optuženih.
U presudama Suda BiH se navodi da su se “pripadnici naoružane formacije kamionom dovezli do stanice u Štrpcima, gdje su neki od njih ušli u voz i, nakon legitimisanja, izveli 20 putnika, među kojima je bio kondukter u vozu, muslimana i Hrvata, te jednu nepoznatu osobu arapskog porijekla, koje su kamionom odvezli u školu u Prelovu, gdje se nalazila komanda Prvog bataljona Druge podrinjske brigade”.
Civilima su naredili da uđu u salu škole i skinu odjeću, nakon čega su ih pretukli, žicom im vezali ruke te ih krvave odvezli kamionom do srušene kuće Rasima Polje u Mušićima, gdje su ubijeni iz vatrenog oružja, a njihova tijela su bačena u Drinu.